Europske kinematografije 2004, dobar, bolji..

Prošlu godinu obilježili su superuspješni nastavci uspješnih prethodnika (Shrek 2, Spiderman 2, novi Potter, Kill Bill 2, ...), te brojni superherojski i animirani naslovi. Sve nekakvi proklamirano atraktivni naslovi koji, čast izuzecima, jedini smisao imaju u vlastitoj zaradi. Ipak, nećemo se baviti Amerikancima. Oni su ubilježili rekordnu godinu, kao i uvijek, no ne zbog povećanog interesa publike već zbog malog (ali dovoljnog) poskupljenja kino ulaznica. Što ima na domaćem terenu, u našoj miloj i dragoj Europi?

Rusija
Rusija je top priča svih analitičara filmske industrije. Nakon više desetljeća dugog režima državne proizvodnje i uopće državnih kriterija, padom komunizma urušio se i sustav financiranja koji je kako-tako funkcionirao. Devedesete su bile ruska crna rupa: filmski studiji zatvarani su zbog zastarjele opreme i nesnalaženja na tržištu. Lošem statusu filma doprinio je i brzorastući razvoj televizijskog tržišta koji je atraktivnim programskim nadmetanjem kao kolateralnu žrtvu ubilježio i pad popularnosti odlaska u kino.

Posljednjih se godina dešava preobrazba. Nedavna vijest o ekspanziji tamošnjeg boxoffice prihoda iznenadila je i najoptimističnije: 2004. godina značila je porast prihoda od čak 40 %, a film koji je po zaradi predvodio ljestvicu jest upravo domaći naslov 'Nochnoj dozor' Timura Bekmambetova. Atraktivni, fantastični crossover akcića, trilera, drame i horrora osim što je pokorio domaću javnost gotovo trenutno je i unovčen na američkom tržištu. 20th Century Fox otkupio je prava kako za englesku verziju, tako i za snimanje nastavka. Podsjeća cijela ta priča na ponešto, zar ne? Francusko – američki model suradnje, naravno. No Francuzima ćemo se još vratiti...

U Rusiji se uspjelo s teškim zadatkom: publika naučena na socijalno angažirane ili artističke filmove morala se pomiriti sa zahtjevom o samoisplativosti filma. Film je trebao biti, pojednostavljeno rečeno, i pametan i atraktivan da bi uspio. Brojka od pedesetak prošlogodišnjih premijernih domaćih naslova u cjelokupnoj kino ponudi činila je dvadesetpostotni udio, no bitnije od toga je da se njihova zarada u odnosu na 2003. povećala za pedesetak posto. Očigledno, rješenje za pariranje stranoj, uglavnom američkoj, produkciji je iznađeno.

Španjolska
Španjolska je priča ponešto drugačija. Hollywodska nametljivost i sveprisutnost zadala je jače udarce Španjolcima nego što su očekivali. Početkom prošle godine konstatiran je snažan produkcijski zamah koji je trebao osigurati uspon domaćeg filma. Usporedno, i sam pristup snimanju filma se mijenjao. Prišlo se koprodukcijskim projektima s Latinskom Amerikom, a kako bi održali tržišnu prisutnost, desio se i tematski pomak u kojem se inzistiralo na komedijama koje će biti zanimljive svim generacijama (kako to užasno zvuči!). Dobre nade temeljile su se na spomenutom pojavljivanju novih produkcijskih kuća (La Iguana, Peliculas Pendelton, Morena Films, ... ) koje su pak šansu uvelike davale mladim redateljima. U 2003. godini čak trećina španjolske produkcije činili su debitantski filmovi.

Danas stvari stoje posve drugačije. Velike najave i očekivanja splasnuli su, a izjave ljudi iz svijeta filma gotovo da su panične. Produkcijski uzlet bio je kratkog vijeka, a sami filmovi razočarali su svojim američkim ozračjem. Novi pokušaj oživljavanja daje se ego injekcijom kojom se zazivaju provjerena imena i njihov čuveni kunst pristup. Pedro Almodovar je naravno čovjek na kojeg se prije svih misli, ali i Alejandro Amenabar. Hrabre financijske najave jučer ustupile su mjesto zazivanju art prestižu danas; a Almodovar je u Španjolskoj za takvo što još uvijek sinonim. Ma štogod mi mislili o tome.

Francuska
Ukoliko bi se zadržali samo na istraživanju Jensa Ulff-Mollera sa sveučilišta u Copenhagenu i njegovoj polemičnoj knjizi naslova 'Hollywood's Film Wars with France' mogli bi dobiti krivi dojam o stanju u francuskoj filmskoj industriji. Poplava jeftinih naslova pod ruku s diplomatskim pritiscima i snažnim trgovinskim nadmudrivanjem doista je u Francuskoj rezultirala činjenicom da se hollywoodski film ustoličio na vrhu ljestvice prihoda, no svejedno domaći film nije istisnut. Dapače. Posljednje dvije godine rekordne su za francuski film. 415 naslova u samo dvije godine respektabilna su brojka, ali još je znakovitiji podatak od čak 75 milijuna gledatelja i gotovo četrdesetpostotni udio na cjelokupnom tržištu u prošloj godini.

Podaci su to koje je s neskrivljenim zadovoljstvom iznjela Catherine Colonna, direktorica krovne francuske filmske organizacije 'Centre national de la cinématographie'. Razlog uspjeha po njoj je žanrovska različitost igranog filma, a potom i snažni uzlet dokumentarnog te animiranog filma. Kontinuirano ulaganje u kino dvorane također se ističe kao bitan moment. Istina, američki film je konstanta na vrhu ljestvice popularnosti no dojam je kako se oko toga nitko previše ne zabrinjava. Francuski film ima svoje gledateljstvo, a s obzirom na odnos uloženog i vraćenog više su nego zadovoljni. Za 2005. najavljuje se pokušaj proboja granice od 200 milijuna posjetitelja i ukoliko ćemo suditi po njihovom optimizmu taj cilj nije nemoguć.

Njemačka
2004. godina za njemački film možda nije bila uspješna kao za francuski, no to ih nimalo nije spriječilo da i sami ubilježe jedan veliki plus u svoje tekice. Nijemci su se vratili njemačkom filmu i to je velik razlog za slavlje. Stalna i depresivna silazna putanja u 2004. je konačno stala. Udio popularnosti domaćeg filma na njemačkom tržištu je dosegnuo brojku od 20 % i tu se dakle ponavlja priča iz Francuske ili Rusije. Hollywood i dalje dominira, no uzlet je primjetan.

Tri naslova za to su najzaslužnija: '(T)raumschiff Surprise -- Periode 1', 'Hitlerov pad' te 'Glavom kroz zid'. O potonja dva naslova sve se zna: povijesna ratna drama sa snažnim političkim podtekstom na jednoj strani, a na drugoj socijalno osviještena suvremena urbana drama. Prvospomenuti naslov pojmu različitosti daje odlučujući naboj: riječ je o komediji u kojoj su sakupljena najpoznatija njemačka komičarska imena na zadatku gay parodiranja treckerskog nasljeđa. Zvučalo nama zanimljivo ili ne, u Njemačkoj je taj film ušao u top ten najgledanijih filmova svih vremena sa zaradom većom od 60 milijuna dolara. Dovoljno razloga za zadovoljstvo.

Velika Britanija
Britanski filmaši također su se našli u problemima. Analitičari za razliku od većine zemalja ne istiću kao problem odlazak publike u kino, već velike produkcijske poteškoće. U odnosu na 2003. broj snimljenih filmova je gotovo prepolovljen, a i česti koprodukcijski aranžmani sa SADom ubilježili su znatan (za petinu) pad. Razlog za takvo stanje je promjena poreznih zakona i onemogućavanje korištenja rupa u zakonu koje su do prošle godine bile prave filmaške oaze. Dodatno, smanjeni su i prihodi od nacionalne lutrije što je bio još jedan čvrst financijerski oslonac. Najsnažnije su te poteškoće osjetili filmovi srednjeg budžeta, među koje primjerice spada 'Vera Drake' Mikea Leigha, pa je stoga vlada u rujnu donjela odredbu kojom će se upravo filmovi te kategorije dodatno financirati iz proračuna. Film koji je najgore u cjelokupnoj situaciji prošao jest 'Tulip Fever' s Jude Lawom i Keirom Knightley. Snimanje filma je otkazano na neodređeno vrijeme; u isto vrijeme snimanje filma 'The Libertine' s Johnny Deppom bilo je prebačeno s otoka na drugi otok: Isle of Man koji ima (donekle) autonomno zakonodavstvo unutar Krune.

Danska
Na poslijetku jedna kratka, ali pozitivna priča, uostalom baš kakvi su i trendovi u europskom filmu. Danska kinematografija je u usporedbi s navedenim divovima mala ribica: no i kao takva uspješno pliva. Već četvrtu godinu u nizu danski film stvara gužvu na kino blagajnama. Po filmu se prosječno prodaje 170 000 ulaznica, a naslovi poput političkog trilera 'King's Game' (više od pola milijuna posjetitelja) i obiteljske komedije 'My Sister's Kids in Egypt' (450.000) prošlogodišnji su rekorderi popularnosti.

Mali repetitorij iz zemljopisa: Danska ima tek nategnuti milijunčić stanovnika više od Hrvatske.

Zaključak
Europski je film u usponu. Osim što se lakše probija na svjetsko tržište, sve atraktivniji je i u domaćim kinematografima. Ekspanzija zabilježena posljednjih godina postavlja nova pitanja na koja stručnjaci još nisu dali konačan odgovor: Europski film kao suprotnost Hollywoodu, ili njegov osnaženi partner?

Europskom se filmu tradicionalno kao prednost pripisuje sadržaj dok za američki lijepo, atraktivno pakiranje. Koliko je ta konstatacija točna teško je procijeniti, no kod jednoga nema dvojbe. U knjizi 'Kieslowski o Kieslowskom' slavni je poljski redatelj ustvrdio kako europski film da bi opstao mora više brige voditi o samom gledatelju. Izgleda da su ga počeli slušati...

Gdje je u svemu tome Hrvatska i njen film? Brojna priznanja s međunarodnih festivala koja su zaredala u prošloj godini publici nisu ništa značili. Zbroj svih prodanih karata za hrvatski film jedva doseže poražavajuću brojku od 80 tisuća. Najviše gledatelja privukla je Vrdoljakova 'Duga mračna noć' (29.365) i Mirkovićevo 'Sretno dijete' (24.842). Stavimo li te brojke u kontekst s najgledanijim naslovima poput Povratka kralja (269.597) i Pasije (260.899) odgovor o atraktivnosti filma se nameće. Domaći film u Hrvatskoj gledaju samo oni koji moraju: prijatelji, rodbina i istinski zaljubljenici. Jesu li domaći autori prečuli riječi Krzysztofa Kieslowskog ili je publika superzadovoljna svojom svijetlećom kutijom u kutu sobe? Oboje; a moglo bi se dodati i još podosta toga.

Naslovna fotografija: 'Noćna straža', Timur Bekmambetov