Susret Istoka i Zapada

Zanimljivo je kako su se zapadnjački filmaši prošle godine iznenada posvetili Japanu. Za to su imali mnogo ekonomskih razloga. Publika je brojna, a tržište atraktivno, veliko i nedovoljno iskorišteno. Japan ima specifičnu glad za zapadnjačkom kulturom i fasciniran je njenim produktima. Gledano iz te prespektive, naš je zapadnjački svijet mnogo homofobičniji od tamnošnjeg, ma koliko se mi voljeli uvjeravati u suprotno.

Ostavimo li malo profit po strani, pronaći ćemo i romantičnije pobude za filmsko usmjeravanje k Istoku. Prebogata japanska tradicija i egzotičnost njegovog društva dosad su bili nepravedno zanemareni u svijetu komercijalnog filma. Svježina i originalnost koju je upravo duh Japana donio filmovima poput 'Lost in Translation' i 'The Last Samurai' ne bi smjela ubrzo biti zaboravljena, kao što je to bio slučaj s kineskim 'Tigrom i zmajem'.

Osim što oslikava moderno japansko društvo i pomamu za karaokama, 'Lost in Translation' daje novu dimenziju predrasudi o Japancima = fanatičnim turistima koji su potpuno ovisni o turističkim vodičima. Iz zapadnjačke perspektive shvaćamo koliko se teško snaći u društvu koje je potpuno drugačije, kad ne znaš ni jezik, ni pismo, ni običaje.

'The Last Samurai' nas kroz doživljaje, emocije i unutarnje sukobe jednog zapadnjaka uči o odanosti i časti, najvećim vrijednostima ondašnjeg, ali i današnjeg japanskog društva. To nije samo povijesni film, to je potresna priča o nestajanju povijesnih vrijednosti sa čime se svijet danas susreće više nego ikad prije.

U doba industrijalizacije i globalnog komunikacijskog povezivanja moramo biti svjesni važnosti kulturnih različitosti. U tom svjetlu pomak prema Istoku kojeg su ostvarila ova dva filma i više je nego značajan. On je dokaz da se zapadnjačka filmska industrija pomalo odriče svog kulturnog egoizma i prihvaća izazov koji pred nju stavlja globalno osviještena publika.

Upravo ta i takva publika davno je otkrila i zavoljela istočnjačke filmove. Počelo je s kung-fu fimovima i Bruce Leejem, nastavilo se preko parodija na iste (npr. Jackie Chan i 'Shaolin Soccer'), a zaustavilo na suptilnom provlačenju istočnjačke filozofije u filmovima poput 'Sedam godina u Tibetu', 'Matrixa' i 'Kill Billa'. Zanimljivo da su najbolji 'izvozni proizvodi' Istoka naizgled potpuno oprečni - miroljubiva zen filozofija i žestoka tučnjava.

Istina je da Japanci snimaju pomalo bolesne filmove za zapadnjačke standarde. Dublja psihoanaliza cijele nacije kao uzrok tome sigurno bi navela odmjeren način života i ogroman broj sati koji provedu radeći. No psihologiju na stranu, činjenica je da ako želite pogledati pravi, krvavi 'fajt' morate skoknuti do videoteke i posuditi nekakav film o yakuzama. Japanski filmovi još uvijek nisu opterećeni naljepnicama 'parental advisory' i ograničeni namjerom da se svide svima od 7 do 77 te da ostvare dobru zaradu na box-officeu. Oni su jednostavno 'art'.

Mnogi od njih već su postali kult. To je slučaj i s filmom 'Battle Royale' u kojem se razred srednjoškolaca međusobno poubija na izoliranom otoku. Krvi do koljena. Sviđa vam se zaplet? Onda će vam se svidjeti i to što je prošle godine snimljen nastavak 'Battle Royale II'. Ovaj put vlada unajmi klince da pronađu i ubiju opakog teroristu.

U filmu se pojavljuje i legenda japanskog filma, glumac, redatelj, komičar, televizijska zvijezda i pisac Takeshi Kitano. Njegov posljednji uradak je akcijska drama 'Zatoichi' u kojoj on sam glumi slijepog virtuoza s mačem koji pomaže dvjema gejšama da osvete smrt svojih roditelja. Priča zvuči pomalo naivno, ali ne nedostaje joj akcije i duhovitosti, a ima i dovoljnu količinu filozofije.

Ne vjerujem da će naši kino-distributeri vidjeti priliku za zaradu u ovim filmovima. Pa dok ih čekate na videu ili DVD-u, pozabavite se s 'Lost in Translation' i 'The Last Samurai'. Otkrit ćete da se i o kulturi i povijesti može učiti na zabavan i zanimljiv način.