Lebowski: Rekvijem za snove

Ne uspijevam održati koncetraciju čak ni kad su reklame u pitanju. Vidim žensku, vidim kosu, vidim šampon pa opet kosu, ali promakne mi poanta.

Grize me predizborna savjest. Gledati filmove u ovo predizborno vrijeme čisto je omalovažavanje svoga glasa, svoje budućnosti i demokracije kao koncepta. Čovjek može pravilno glasovati samo ako isprati svaki medijski nastup čak i (naizgled) najnebitnijih kandidata.

Ergo, vrhunac svakoga dana mi je predstavljanje kandidata na nacionalnoj drugoj televiziji između 17 i 19 sati. Kandidati su razmješteni na dvije tribine, a redatelji ih toliko izmiješaju da pošten birač više ne zna koji je njegov. Mudro! Mudro su to napravili, a nema ni titla kad kandidat govori, tako da ne znaš trebaš li pljeskati ili se rugati.

Stavljaju me na slatke muke. Najprije preko njihovog izgleda pokušam shvatiti koji je moj. Moj nije ćelav, i nije žena. Njih prve odbacim. Okej, malo ćele dalo bi se prežvakati. Ali nikako predebeo! Predebeli su lopine, na njima vidiš da su se tuđeg kruha najeli. Ali ni oni premršavi mi nisu po volji. Njih je vlastita zloća izjela.

Ponekad slušam što obećavaju. Najgori su mi oni koji govore da ništa ne ide preko noći. Da treba polako. Da ne treba biti nerealan. Takvi su najopasniji. To su oni koji ostanu trijezni na svatovima. Ne skidaju se, ne pucaju iz pištolja, ne tuku se, ne povraćaju… Misle da su iznad raje. Sa svojim diplomama i složenim izrazima. Pleonizam, entropija… Čekaj malo brate, u kojoj si ti ono državi?

Moj čovjek, onaj za koga ću ja glasovati jest onaj tko je sposoban obećati sve i obećati odmah. Ja znam što želim, ja nisam neodlučna pička koja u zadnji čas glasuje za crvene. Ja želim veću plaću, manje posla, bolju kuću, jahtu, vikendicu i više godišnjeg odmora. Ako mi to ne možeš čak ni obećati, zašto si se uopće prijavio? Jebeš kadar koji se još uvijek trudi ispuniti obećanja. Ako to nikome do sad nije pošlo za rukom zar nije vrijeme da se taj koncept napusti?

Obećaj mi nešto konkretno koliko god neostvarivo bilo. Dan toplesa. Ne jednom godišnje, već jednom tjedno. Jednom tjedno ima da žene hodaju u toplesu. I to ne na televiziji, nego tu. U susjedstvu. Da kupuju novine u toplesu, da šeću djecu u toplesu. Da me, kad odem na MUP izvaditi osobnu, pozdrave dvije prave jedre sise. Da mi pogled miluju dvije blijede sise krupnih bradavica kad nakon posla naručujem treće pivo. Gdje mi je netom prije toga šefica s poštenim parom četvoraka dala zadatke.

Koga briga hoće li se to ikad ostvariti? Snovi su jedino što imamo. Jedino što nas drži na životu. Jedino što nam ne mogu oduzeti.