Lebowski: Divljaci na kotačima

..na svojim moćnim čoperima, pa se još usput zakače i s pravom motorističkom bandom. Tu bi trebalo biti materijala ne samo za cjelovečernji film, već i za par sezona sitkoma. Za jedan film bilo bi dovoljno parodirati Gole u sedlu ili Divljaka.

Kupnja motora kao najočigledniji znak krize srednjih godina već je ušla u medicinske priručnike. I dok se Harley Davidsoni u zadnje vrijeme daju na recept više od Prozaca, vrhunac ovog filma ostaje zabijanje jednog od glavnih junaka u objekte pored ceste. Kao da vrhunac parodije o Hitleru bude, recimo, u tome da si Hitler slučajno obrije brk prilikom brijanja. Tko zna, nisam još pogledao tu novu hitlerovsku parodiju.

Prije sam obožavao komedije. Bilo je to u vrijeme Monty Pythona i Golog pištolja. Sveti Gral, Brianov život, Smisao života… Ili Strogo povjerljivo, Čovjek zvan Narednik, trilogija Goli pištolj, Ima li pilota u avionu, Kakvi frajeri…

Bilo je to vrijeme kad je komedija označava žanr pri gledanju kojeg su ti suze išle na oči. Bili su to filmovi koje si mogao premotavati sve dok se traka ne spali.

Danas si sretan ako se barem jednom uspiješ nasmijati. Ne znam više postoji li uopće komedija kao žanr. U zadnje vrijeme mogao bih na prste jedne ruke nabrojati filmove koji su me nasmijali. Welcome to Collinwood i Zoolander. Eventualno neke scene iz filmova braće Farrelly.

Ne znam, možda sam odrastao? Možda je svatko koga današnje komedije nasmijavaju nezreo? Možda sam ja bio nezreo kad sam do besvijesti premotavao zadnju scenu prvog 'Golog pištolja', kad poručnik Drebin Nordberga potapša po ramenu, a ovaj se spizdi niz stadion.

Možda su komedije bile nasilna, umjetna tvorevina poput Jugoslavije? Možda se nitko nikad i nije iskreno smijao komedijama, nego na silu. Možda su ljudi jedva dočekali da taj žanr propadne? Možda sada govore: Da, smijao sam se nekim komedijama, ali bila su takva vremena. Moralo se. I drugi su se smijali. Imao sam susjeda koji se nije smijao, pojeo ga mrak, nikad ga više nismo sreli.

A možda je žanr ostao isti, možda su Divljaci na kotačimačak i smiješniji od Ministarstva smiješnog hoda, samo ja to ne kužim jer sam u krizi srednjih godina?

Ili  je to zato što sam oženjen? Možda oženjeni ljudi izgube smisao za humor? Ili impuls za smijanjem? Bit će da mi preostaju samo drame. I to ženske. Coppoline. Izgubljeni u prijevodu. I automat za rupčiće. Onakav model kakvog je Tomislav rabio  u trećoj sezoni Big Brothera. Sumnjam da se netko još uvijek sjeća te komedije.