Lebowski: Marie-Antoinette

...uz riječi: Nisi ti kriv, ja sam. Ispada da je kolumnistu g.o. stresniji od samog rada. No, ponekad vrijeme za godišnji stvarno znači vrijeme za godišnji, kao što ponekad žensko ne stvarno znači ne.

G.o. sam, hvala na pitanju, iskoristio momački. Pričam sad o svojem godišnjem jer običaj je svakog radnika da, kad se vrati s godišnjeg, tjedan dana priča o svojem godišnjem, dok proizvodnja trpi.

I tako sam ja tog povijesnog prvog rujna, tijekom svojeg g.o.-a, obukao svoje bangkoško odijelo kojeg onomad kupih od Mamboa Armanija i oženio svoju dragu baš na onom istom Planinarcu s kojeg mi se kum pri povratku spičko u banderu. No, kum ne samo da je došepao na svatove, već je i tjedan prije svečanog čina plesao na štakama u opskurnom slunjskom disku. I pao. Ali, kako kaže, ne zbog alkohola, nego zato što je pod bio sklizak.

Bila je to moja momačka, izlet na izvor Mrežnice, rafting, odojci, vratina ispod peke, pivo, vino i jedan uganuti zglob. Na momačkoj sam imao čast ne samo upoznati, već i popiti koju s Denisom Lalićem, ali pravim Denisom, a ne onim Bulićevim. Ispostavilo se da je pravi Denis Lalić glasan mladić širokih ramena s autentičnim slunjskim smislom za humor.

Pričao nam je kako je jednom otišao natočiti benzin, kadli mu je neka djevojčica krenula brisati šajbu. Obratio joj se imperativom: Ulazi!, a žensko je preplašeno njegovim glasom i širinom ramena istog trena sjela na suvozačko. Vidi ovo!, rekao je, uključio brisače i štrcnuo par mlazova tekućine na šajbu. Dok je žensko, i dalje preplašeno, promatralo kako brisači peru šajbu bolje od nje, Denis joj je, ne bez ponosa, rekao: Dvajesprvo stoljeće, dušo! A sad mrš napolje!

Nakon skromnih svatova, čije fotke nisam uspio uvaliti čak ni u Svijet šarana, a kamoli u Story, podvukao sam repinu i pristao na medeni mjesec u Parizu, gradu svjetla i ljubavi. Ljubav je, zaključio sam, čekanje u redu i traženje javnog wc-a koji radi. Jebote Pariz, zaključujem sa svoje sigurne bilogorske distance, prezirući tu prekrasnu svjetsku metropolu u kojoj se ni golub ne može posrati, a da mu govance ne završi na nekom UNESCO spomeniku. Čekaj sat vremena, plati osam eura pa se gužvaj, tako bih ja romantično sažeo iskustvo Pariza.
 
 Obišli smo većinu mjesta koje svaki turist mora obići kako bi nakon što se vrati mogao pričati da je obišao ta mjesta. Louvre, Eiffelov toranj, Orsey, Morrisonov grob, Sartreov grob, Notre Dame, pičke strinine, Versailles, kuglica sladoleda dvajes kuna, u supermarketima stometarske gužve, pizza deset eura, nemojte me molim vas jebat s Parizom, ljudi umjetno ljubezni, umjetno ponosni snobovi, Francuskinje uopće nisu lijepe, i plus što nas je neki crnjo zajebo za dvajespet eura kad smo išli u Disneyland, e da, Disneyland, mijenjao bih deset Eiffelovih toranja za jedan dan u Disneylandu.

Versailles je prekrasan. Uh, oh. Stara nastamba optočena zlatom oko koje su ljudi umirali od gladi sve dok nisu popizdili dovoljno da ulete unutra i svima odsjeku glave, a Sofia Coppola opet snima te svoje bljutave dosadne gay chick-flickove i nastavlja svoj oscarovski niz, jer ima nos za takve stvari i ćaću koji iza sebe ima tri kuma i apokalipsu.