Lebowski: Mitch McQueen

...u kojima sam, osim svojih automobila i prijatelja uspio potrgati i tuđe automobile, ali i jedno drvo.

Vozačka mi je oduzeta između pet i deset puta. Trebalo mi je destak godina da usvojim dva jednostavna pravila: Ne pij kad voziš i ne vozi skupo vozilo.

Sad imam Fiat Tipo star petnaest godina, s dvije drvene kajle u prozoru (jer mi je otišlo električno podizanje stakala), a akumulator mi se redovito isprazni nakon dva tjedna. Imam i jedan problematičan osigurač koji svako malo rikne. Platio sam ga 11.000 kuna, ali mislim da je sve iznad 500 eura previše za prijevozno sredstvo.

Moj kum Mitch do ove subote imao je Hondu Civic. Vozili smo se s Planinarca, preticao je u zavoju, niotkud se pojavio motorist, Mitch je naglim manevrom uspješno izbjegao motoristu, ali je izgubio kontrolu i pogodio banderu.

Ja sam se vozio iza njega, ustvari, upravo je bio prestigao mene, paničnu ribu ispred mene, i našeg frenda koji je do tada bio na čelu kolone. Bio je mrak, pa sam vidio samo zadnje farove. Njegovi farovi u jednom trenutku izdvojili su se od ostalih. Ostali su nastavili pratiti cestu, dok su njegovi skrenuli u kukuruze.

Kad sam izišao iz auta, prizor je bio fanscinantan. Betonska bandera ležala je prepolovljena, dok je iz žica iskrilo. Mitch se taman izvlačio iz Honde, začuđujuće živ. Nisam mogao do njega jer su te žice bile pod naponom.

Iz auta koji se zaustavio prije mene izašla je mlađahna djevojka sa zamolbom da odem malo u rikverc jer njena frendica ima osmomjesečno dijete. Prijedlog je bio jako glup, ali iako se ne mogu pohvaliti svojim vozačkim umijećem, još uvijek smatram žene vozačima vrijednim prijezira. A ako su još s malim bebama, bože moj mili, ne kužim zašto se uopće voze s malim bebama kad su toliko usrane od straha. No dobro, pomakao sam se malo u rikverc iako to nije imalo ama baš nikakvog smisla.

A onda je glavom i bradom došla Paničarka.

- DAJTE SE POMAKNITE JOŠ MALO JA IMAM MALU BEBU!!!

- Daj, pa maknuli smo se dvadeset metara, neće se bandera dokotrljati do nas.

- ALI JA IMAM MALU BEBU STARU OSAM MJESECI U AUTU, JA ĆU POLUDIT!

- Smiri se!

- NE MOGU SE SMIRIT, IMAM MALU BEBU, JA IMAM MALU BABU, IMAM MALU BEBU U AUTU, BEBU MALU, MALU BEBU!!!

Mitch se drži za ruku i gleda u nebo. Znam kako mu je, treba sad nazvati starce i pohvaliti se da je pokupio banderu i napravio totalku. Ružan je to osjećaj, govnast. Oko nas petnaestak zaustavljenih auta s upaljenim žmigavcima, susjed u potkošulji češe se po glavi, iz onih žica iskri struja, a ta Paničarka neozlijeđenog tijela, neozlijeđenih suputnika i neozlijeđenog vozila radi scene dostojne Istjerivača đavola.

Mogao sam je prešamarati na licu mjesta, ne bi mi zamjerila. Mogao sam je pojebati u kukuruzima, ne bi ni skužila. Nevjerojatno. Ona zna da to što radi nije normalno, ali ne može si pomoći. Razumio bih da se utapa ili da gori. Ali njoj nije bilo ništa. I ta njena beba, vidio sam joj bebu, uopće nije neka posebna beba. Nema treće oko, nema rep, nema šest prstiju na ruci. Sasvim normalna beba.

To jest, uz takvu majku, koliko dugo će ta beba biti normalna? Što će biti kad Paničarka krene kupiti sladoled za bebača, a sladoleda ne bude.

- GDJE JE SLADOLED, JA TREBAM SLADOLED, IMAM MALU BEBU, HOĆU SLADOLED!!!!
 
- Smiri se!

- NE MOGU, IMAM MALU BEBU, JA IMAM MALU BEBU NE MOGU SE SMIRIT, HOĆU SLADOLED ZA SVOJU BEBU!!!

Uglavnom, stajao sam tako preko puta kukuruza i nisam znao kako da utješim svojeg kuma. Onda sam mu rekao, pokazavši na Paničarku:

- Ej Mitch, možda si sjebo auto, ali barem nisi oženio ovo!