Hrvatski filmski kritičari

Culturenet u jednom tekstu navodi da su se prvi ozbiljniji napisi o filmu i kinematografiji u široj nam regiji pojavili u Zagrebu dvadesetih godina 20. stoljeća dok je 1916. u Zagrebu izdan i prvi filmski časopis u Južnih Slavena - Kino. Ovo nije nikakva domoljubna komponenta niti veličanje hrvatstva u temi koja slijedi, riječ je o tradiciji.

Navedena akademska, no ne i nevažna crtica uvod je u sadašnje stanje. Jerbo, dok sam pripremala materijale za predstavljanje koje slijedi, učinilo mi se da je broj kritičara i filmskih novinara po glavi stanovnika popriličan. Iako ne postoji poštena emisija o filmu na nacionalnoj televiziji, fali tiskovina o filmu, manjka ženske čeljadi, uputno je razmisliti i o kvaliteti svih koji se nazivaju kritičarima, no barem nam ne nedostaju ljudi koji znaju znanje.

Donosimo vam detalje o onima koji nam (ili smo tome sami krivi?) pretpostavljaju svoje filmske poetike. Njihove vam izjave prenosimo netaknute, lišene mišljenja redakcije, no u uvodniku možemo primijetiti – hrvatski se filmski kritičari iznimno vole međusobno. Pavičić je cijenjen od Kurelca, ističe Rubešu, a poštuje Polimca, Polimac cijeni Luketića što mu, uz čitanje Damira Radića, ovaj i vraća. Mima Simić spominje Radića koji uz nedostatak kmetskog karaktera u vlastite osobe isto pripisuje iz mnogih usta spomenutom Polimcu, a Diana Nenadić ih se također dotakla polovice.

Što se tiče stanja u Hrvatskom društvu filmskih kritičara, stvari su podijeljene – dok su neki prezadovoljni, neki netrpeljivost porede sa situacijom u prosječnom zagorskom selu. Činjenica što smo ih pretvorili u temu i stavili u poziciju obrnutu od uobičajene, većini je imponirala. Evo što kažu o sebi, kroz neizbježne filmske vizure, naravno...