SLOBODA je...... By Narko Strukar

LIBERTAS
Sloboda nije božje sjeme pa da ti ga neko da
Sloboda nije zahvalnica pročitana abecednim redom
Sloboda nije krilatica reklamnog panoa,
konstruktivna kritika postojećeg stanja
sloboda je žena
uuuuuzmi je

Đoni bi trebo imat trg u Zagrebu, a ne Tuđman...sori, to je druga tema i ima veze sa svime osim s pojmom Slobode s kojim sam započeo. Mjesto je, naravno, Dubrovnik. Sloboda je tamo i ‘krilatica reklamnog panoa’ i glavni strateški resurs... Naime, Dubrovčani su nekad davno kupovali slobodu od Turaka, a danas je prodaju. Ne baš Turcima doduše (premda se ne bih zakleo da među raznobojnim glavicama koje vrludaju Stradunom nije bila baš nijedna Turska), ali gotovo svima ostalima i to po jebenim cijenama.

Turista je ko kenje, ustvari, tolko ih je da su ih počeli žigosat. Ekipe fakat hodaju gradom s naljepnicama na kojima su brojevi i neke šifre po kojima ih vodiči sortiraju, a na Stradunu je takva košnica da tete voditeljice dižu u zrak bocu vode (i to ne bilo koje:) da bi je grupica od 12000 žigosanih mogla sljediti. Onaj kamen što viri iz zida crkve na koji se svi pokušavaju popet (jer navodno ispunjava želje il tak neko sranje) još uvijek je jebena atrakcija i u svako doba dana i noći (i to doslovno, vjerujte mi prolazio sam u razna doba) ima barem dva imbecila koji se pokušavaju uspentrat. I to sa zaletom od deset metara, ko da oće srušit taj zid iz kojeg  kamen viri. Ja brijem da je to opasno. Kad ih vidim onakve bljedunjave, pretile i pirgave, s naljepnicama za sortiranje (koje izdaleka izgledaju ko mete za strijeljanje) i kad zamislim šta bi sve ti tipovi slaboprokrvljenih mozgova mogli poželit, drago mi je da je taj kamen tako neuhvatljiv i da svi na koncu s njega skliznu.

Promjenio se Dubrovnik. Nisu više isti đirevi i dosta se toga izgradilo, kafići postali restorani, restorani se pretvorili u hotele, a hoteli u male gradove. Ja imam neki odnos prema tom gradu, volio sam dvije Dubrovkinje, pa se osjećam ko da na neku foru tamo imam svoje mjesto. Mada nisam nikad uspio do kraja provalit Ragužane. O Ragužankama da ne govorim.

Recimo, prva Ragužanka, ne kronološki već po hijerarhiji - Dubravka Šuica, primi delegaciju Libertas Film Festivala koji je, usred te ljetne košnice duša, nikao tamo gdje se čini da ni iglu više ne možeš gurnut, i pred novinarima im kaže da će im pomoć tako što im neće odmoć. Visoke su zidine dubrovačke i nikad strancima naklonjene. A usred Dubrovnika, najskupljeg i najumišljenijeg grada u Lijepoj našoj i to još usred turističke sezone (koja je u ovim krajevima poput sezone mahnitog hranjenja riba), teško je radit festival bez institucionalne podrške.

U gradu u kojem za par kvadrata stambenog prostora možeš kupit dva stana u Zagrebu, a miris love je iza svakog ugla, jednostavno ne možeš bit neki faktor ak ti kompa nije Mažuranić, frend Stjepan Radić...,a Libertas Film Festival je sagrađen na crkavici od 25 000 kn Ministarstva kulture, Šuičinom paktu o nenapadanju i privatnim novcima i plastikom direktorice festivala Mirjane Pećine. I to se osjeti. Sve je pomalo djelovalo ko ronjenje na dah. S jedne strane velike ambicije, hollywoodske zvijezde, crveni tepisi i zvučna autorska imena poput Altmana i Shyamalana, a s druge prazna kesa, prazna dvorana (kina koje se, naravno, zove ‘Sloboda’), loši tehnički uvjeti i svega nekoliko autora pokojeg kratkiša ili dokumentarca koji su se pojavili o svom trošku i ne mogu sebi doć kako malo pivo u kafiću bez WC-a košta isto ko u mondenom klubu u Sohou. Festival bi trebao biti, bar ja to tak vidim, prije svega druženje i razmjena, a tek onda nagrade, novinski članci i crveni tepisi.

Mislim, super je to da su prikazali 50 filmova i da su doveli barem dva svjetski poznata glumca i da je predsjednik žirija Michael Ohoven koji je očito osoba koja nešto može pokrenuti u tom svijetu, ali kad na kraju festivala podijele se nagrade i baš niti jedan od nagrađenih autora nije prisutan na ceremoniji i nemaš zapravo kome ni čestitati, onda stvar jednostavno nije uspjela. A s druge strane, pisalo se o festivalu (za tehniku medijske implementacije vidi sliku:), došle su te neke zvijezde, Relja Bašić dobio nagradu za životno djelo, u programu je bilo stvarno dobrih filmova i nagrađen je (više ili manje) domaći autor. Sve su to argumenti koji organizatorima daju legitimitet da se bore dalje. Puno su se trudili i očito jako žele taj festival, ali čini mi se da guraju zidine umjesto da prođu kroz vrata. A opet, vrata tog grada otvaraju se samo iznutra. I to opet za veliku lovu, pa i onda ne stoposto.

Meni se čini da trebaju promijeniti termin festivala i više igrati na dubrovačku publiku. Nije to baš tako mali grad da ne bi napunio kino dvoranu. A došli bi i zagrebački i splitski šmekeri kad bi čuli da tamo negdje zimi ima neki dobar tulum u Dubrovniku. I sve skupa bilo bi im bitno jeftinije, pa samim tim i slobodnije. ovo je kao neka ‘konstruktivna kritika postojećeg stanja’.

A Sloboda? Sloboda spada u tu neku kategoriju ‘vrijedi ubiti za’ zajedno s Vjerom, Domovinom i Demokracijom i baš zbog toga mi se čini kao opasna krilatica.

Ali super sam se proveo; bila genijalna svirka na Maloj buži, napljugo se s Woodyjem Harrelsonom i Owenom Wilsonom (nije da je neka razlika od onog kad se napljugam s Ciletom i Bradom, al je nekako za spomenut), pogledo par dobrih filmova, vidio izložbu od Jana Fabrea (luđak išaro platno od sto kvadrata penkalom i nazvo rad ‘Težak je put do zvijezda), kupo se i družio se malo s nekim dragim ljudima. A malo je dragih ljudi, znate i sami.

Narko Strukar

foto anapanda