Divlje ulice
CineWild, Eternity Pictures/Discovery Film
Režija: Scott Kalvert
Scenario: Paul Kimatian, Christopher Gambale
Producent/i: Willi Bär, Fred C. Caruso, Michael Cerenzie
Zemlja: SAD, Njemačka
Linkovi:
U New Yorku, za vrijeme 50-ih, u Brooklynu je na pomolu rat uličnih bandi. Droga + nasilje + pogibije + romansa = retro akcija!
Braća Leon (Stephen Dorff) i Bobby (Brad Renfro) članovi su bande 'Deuces', koji nakon smrti svog brata od predoziranja, odlučuju držati drogu dalje od svog kvarta.
Ali, kada svirepi članovi 'Vipersa' predvođeni Marcom (Norman Reedus) počnu ulaziti na njihov teritorij i donositi drogu, Deucesi će biti spremni na sve da njhovo susjedstvo ostane čisto.
Marco vjeruje da ga je Leon cinkao policiju, te začinje osvetu protiv njega. Bobby se zaljubljuje u novu djevojku, Annie (Balk) sestru Jimmyja (Balthazar Getty) koji pripada suparničkoj bandi. Lokalnin mafijaš Fritzy (Matt Dillon) nalaže bandama da se pomire.
Moraš biti prijavljen/a!
Warriorsi na mafijaški način?
Nažalost ovaj film ima malo toga zajedničkog sa kultnim Warriorsima osim ideje o suparničkim bandama. Radnja je smještena u New York 50-ih godina i to Brooklyn četvrt gdje dvije bande zvane dvice (Deuces) i guje (Vipers) ispucavaju frustracije jedna na drugoj i brane svoj teritorij. Izgleda da je u ono vrijeme bilo dovoljno prijeći ulicu da si već na 'krivoj' strani i dobiješ po tamburi presto. U sve to se uplete i mafija koja želi na njihovim ulicama prodavati kokain, što gujama odgovara, ali ne i dvicama...
Puno toga u filmu Scotta Kalverta ne štima, od scenarija, (pre)šarolikog castinga do pretjerane upotrebe slow motion scena i redudantnih flashbackova. Gluma je, naravno, prenapuhana (da ne kažem zalazi u preglumljivanje) gdje su svi stalno uzbuđeni, viču jedni na druge kao da je razina testosterona gotovo cijelo vrijeme filma na rubu kritičnog. Ne iznenađuje da je najbolju ulogu ostvarila Fairuza Balk, tim više što je pomalo neobičan izbor za ovaj film. Sterotipne situacije, klišejizirani zlikovci (posebna šteta za Normana Reedusa koji i nema neku posebnu funkciju u filmu) i posvemašnji rasap roditeljskog sustava – gotovo da nema iole ikakvog odgovornog roditelja u filmu, samo cementiraju slabu stranu scenarija i odnose dobar dio realnosti filma.
Ako treba izdvojiti pluseve onda svakako pomaže iznenađujuće solidan produkcijski rad i određena doza autentičnosti s obzirom na razdoblje. E sad koliko je situacija s bandama prikazana vjerno i povijesno točna u odnosu na 1950-e, trebalo bi napraviti dublju studiju. Šore su izvrsne, ne djeluju nimalo koreografirano, već divlje i nasilno, a uz spomenutu Fairuzu barem Stephen Dorff je solidan s povećom minutažom i još pokoji interesantan cameo kao uvijek zabavna Drea di Matteo ili Frankie Muniz iz Malcoma u sredini održavaju koliko-toliko razinu interesa.
Film nikada ne uspijeva isplivati od sivila prosječnosti, ali je barem gledljiv bez pretjerane dosade pa tko voli neka izvoli. Meni će barem u sjećanju ostati jedna sjajno zabavna scena sa cadillacom i letećom tačkom punom cigle. Da je bar ostatak filma bio takav...