Sedamdeset i dva dana

Živela nam baba

U koprodukciji porodice Šerbedžija napravljena je svojevrsna crnohumorna drama smeštena u ličkoj zabiti (Lički Osik).Porodica Paripović skromno živi od prihoda babe Neđe (Mira Banjac), udovice, čiji je suprug nekada radio pri američkoj vojsci, pa sada 'uživaju' američku penziju, dovoljnu da sastave kraj s krajem do 1. u mesecu, pa tako redom iznova.Glavnu reč, vodi Mane (Rade Šerbedžija), čovek preke naravi, sumnjičav prema komšijama i svakome ko dođe u dodir s njegovom čudnom familijom.Tu su još i njegov brat Joja (Bogdan Diklić), Jojin sin Branko (Krešimir Mikić) i Manetov sin, povučeni Todor (Živko Anočić).Branko pokušava da napravi karijeru kao muzičar, pa predlog njegove devojke Liče (Lucija Šerbedžija) da napuste ovu zabit i odu u Zagreb, čini mu se prihvatljivim.No kada baba umre, porodica će se naći u velikoj nevolji.Todor koji retko kada izusti koju reč, daje sjajnu ideju.Potrebna je zamena, kako bi baba 'nastavila svoj život' u krugu porodice Paripović, pa onda Mane stupa na scenu kako bi vratio stanje u normalu.Tu ipak nije kraj nevoljama, jer Branka traže neki opasni ljudi, zbog neizmirenog duga...Danilo Šerbedžija režira priču koju je sam napisao, inspirisan davnašnjom pričom jednog Crnogorca o njegovoj porodici koja ništa drugo ne radi osim što brine o babi koja prima ino-penziju.Glumačka postava odradila je odličan posao u kreiranju likova (pre svega mentaliteta) koji žive na margini jednog društva.Zanimljiva priča koja nije ispraćena ozbiljnijom produkcijom, jer sve deluje onako jeftino, iako se radi o ekranizaciji likova koji su daleko od nekog blagostanja.Nažalost, ideja, glumački talent, sjajna improvizacija, nisu dovoljni za stvaranje filma svetske klase (po potencijalu koji nesumnjivo ima), bez ozbiljnieg budžeta sa kojim bi sve bilo postavljeno na jedan mnogo viši nivo.Stiče se utisak da je Rade Šerbedžija ovde odigrao 'za svoju dušu, među svojima', u razmaku između dva filmska projekta u Hollywoodu (tamo za novac, a ovde iz gušta).Eh, samo da je više para na ovim prostorima, jer ideje nikada nisu falile...Ko zna možda Ameri uskoro 'ukradu ideju' i naprave crnohumornu blokbaster komediju, u svojoj verziji (whiskey umesto rakije itd.).Naravno ovo domaće treba pogledati u svakom slučaju.

Super!

Obožavam crnu komediju a ovo mi je bio jedan od boljih filmova!

Samo Lika na slici?

"Sedamdeset i dva dana" (naglasak na "dva" - kako nas precizno poučava Rade na reklami za film:)nije samo film o obitelji Paripović i kraju gdje ona obitava (Lika). Riječ je o crnohumornom portretu na kojem se nalazi mnogo više osoba. Mikrokozmos obitelji Paripović zapravo je tek uopćena slika šireg kraja i više društvenih slojeva...
U osnovi film se vrti oko više generacija jedne ličke obitelji u kojoj je glavni izvor prihoda babina američka penzija, glavna zanimacija raspodjela penzije i zavaravanje okoline jednom kada baba umre, a sve ostalo zapravo je lokalni kolorit i osobne preference svakog od članova obitelji. Pri tome valja zapaziti da su "glavni sporedni" likovi - rakija, rat i neimaština a da je njihova funkcija uvesti u priču zaista glavne likove - primitivnost, zadrtost i zatvorenost. Čini vam se turobno? Ovako napisano možda, ali sad na scenu stupa umješnost redatelja i glumaca. Sve napisano oni oživljavaju na način koji je beskrajno zabavan i duhovit, a opet upečatljiv i nenametljiv. Upravo je nenametljivost po mom mišljenju glavna odlika filma (i redatelja) - redatelj je bez buke i posebnih efekata napravio tzv. "mali film" koji se na pametan, promišljen i duhovit način bavi temama koje uopće nisu male ni beznačajne. Osim toga, sjajno nas vodi kroz priču koja je napisana naturalistički ali toplo i humano (zato je oznaka "crni humor" najtočniji opis zbivanja u filmu) a oživljena uz pomoć brojnih izvrsnih glumačkih rola. Nije iznenadjenje činjenica da je RAde savršeno "sjeo" u ulogu ličkog pater familias-a (uostalom Danilo ga je vratio doma:) ili da je Diklić neponovljiv u ulozi Joje (pasivni i dobroćudni lički pijanac), ali ja sam ostao bez teksta kada sam vidio rolu mladjeg Anočića! Rola Todora je onaj tip uloge za koju glasači u američkoj akademiji uvijek imaju ocjenu više - e da su vidjeli mladjeg Anočića imali bi dvije ocjene više! Čovjek je fenomenalan i neponovljiv - autizam na lički način oslikan s minimalnim brojem riječi ("da...ne"), "zaleđenost" izraza ali ne i poteza/pokreta transformira "kućnu ludu" s početka priče u maltene dominantnog i svakako jednog od dva najpromišljenija lika a sve uz pomoć tako malog broja rečenica i pokreta. Anočiću bravo, Danilo bravissimo!