Fahrenheit 451
Anglo Enterprises
Režija: Francois Truffaut
Scenario: Ray Bradbury, Jean-Louis Richard
Producent/i: Lewis M. Allen, Miriam Brickman, Michael Dalamar, Jane C. Nusbaum
Zemlja: UK
Linkovi: imdb
Ekranizacija znanstvenofantastičnog romana Raya Bradburya smještena u budućnost u kojoj je posjedovanje i čitanje knjiga najstrože zabranjeno.
Nekad u budućnosti, vatrogasci su umjesto za gašenje požara, zaduženi za spaljivanje i uništavanje knjiga. U takvom društvu, gdje su knjige zabranjene jer se vlast boji kako bi mogle utjecati na razvoj vlastitog mišljenja pojedinaca, Guy Montag radi kao spaljitelj. Svaka knjiga koju pronađe, mora se baciti u vatru, a osoba koja za koju se misli da ju je čitala - kazniti. Ljudi svoje vrijeme provode ispred velikih ekrana nadrogirani i izmanipulirani od šačice ljudi na vlasti.
Guy upoznaje čitačica Clarissu u koju se zaljubljuje. Uz nju spoznaje vrijednost knjige, i sam ih počinje čitati te otkriva kako namjere totalitarnog režima baš i nisu u interesu društva.
Intrigantan film o beznadnoj budućnosti, u kojem najbolji vladin spaljitelj ipak postaje svjestan vrijednosti onoga što je palio, te odluči promijeniti vlastiti život, nastao je prema istoimenom romanu SF pisca Raya Bradburyja iz 1953, a režirao ga je kultni predstavnik francuskog novog vala François Truffaut (400 udaraca, Američka noć).
Moraš biti prijavljen/a!
Težnja k iracionalnom konformizmu
Gledajući Fahrenheit još sam se jednom uvjerio kako film može biti živa kritika društva i sistema kojim je ono određeno. Razni autokratski i totalitarni režimi su kroz gotovo cijelu povijest težili ljude učiniti jednakima ali pritom okovanima u lance. Upravo je o tome riječ u Fahrenheitu 451. Aluzija na stvarne totalitarne režime uspostavljena je knjigama kao metaforom konačne slobode i slobode izbora pojedinaca. Ljudski se um ispire raznim načinima, a sve u svrhu kontrole i potpunog uvida u svakodnevicu svake jedinke. Ljudi prihvaćaju mišljenje većine i smatraju ga jedinim ispravnim pretvarajući se u isprazne ljuske, zombije koji, kako je u filmu rečeno, ne žive, samo ubijaju vrijeme. Možda više ne postoje službeni režimi kontrole ali je latenti proces kontrole medijskim ispiranjem umova u punom jeku. Zato ovaj film ima toliku vrijednost. Uza svo smeće kojima nas bombardira suvremena kinematografija, stari su filmovi uvijek znali pogoditi bit bez krvi efekata i glupavih dijaloga. Film je tada bio umjetnost, gluma. Sjajna scenografija stvara stavaran osjećaj daleke budućnosti, iako je film sniman šezdesetih godina prošlog stoljeća, a Oskar Werner jednostavno briljira u glavnoj ulozi. Svakako biser filmske umjetnosti kojeg će, po svemu sudeći, uništiti remakeom koji je najavljen za 2010. godinu.