Zastave naših očeva
Warner Bros. / Continental film
Režija: Clint Eastwood
Scenario: William Broyles Jr., Paul Haggis prema knjizi Jamesa Bradleya i Rona Powersa
Producent/i: Clint Eastwood, Steven Spielberg, Robert Lorenz
Zemlja: SAD
Linkovi:
službeni site
trailer
imdb
Drugi film Clinta Eastwooda o bitki na Iwo Jimi, ovaj put iz perspektive američkih vojnika koji su ispali tragičari - u pobjedi.
Film 'Zastave naših očeva' priča je o Johnu Bradleyju (Ryan Phillipe), Reneu Gagnonu (Jesse Bradford) i Iri Hayesu (Adam Beach), trojici vojnika koji su ispali heroji poznate bitke za Iwo Jimu. Tisuće Amerikanaca gine u napadu na japanska uporišta, a petog dana bitke pukovnik Johnson (Robert Patrick) naređuje podizanje zastave na Mount Suribachi, čime želi dignuti moral svojim snagama. Fotograf Joe Rosenthal snima šestoricu vojnika koji dižu zastavu i ta slika postaje senzacija koju će na naslovnicama objaviti sve novine u Americi. Trojica od te šestorice vojnika ginu a vlasti šalji trojicu preživjelih kući da bi pomogli vladi u prodaji ratnih obveznica. Uskoro se vojnici moraju suočiti s iznenadnom slavom i publicitetom a počinje ih mučiti grižnja savjest jer su oni preživjeli a njihovi drugovi nisu...
Legendarna fotografija s Iwo Jime ključni je element priče Eastwoodova filma. Tu je fotografiju Rosenthal snimio dok su krvave borbe još trajale, pa su čak trojica od šestorice snimljenih vojnika poginula već sljedećih dana. Fotografija je ubrzo postala simbolom američke pobjede u Drugom svjetskom ratu a prema njoj je napravljen i spomenik poginulim marincima na groblju Arlington u Washingtonu. Predsjednik Roosevelt odmah je uočio propagandnu vrijednost fotografije i odlučio je da se ta fotografija iskoristi za reklamiranje programa otkupa ratnih obveznica. Po Rooseveltovoj naredbi sva šestorica vojnika koji su podigli zastavu povučeni su iz borbene postrojbe i poslani u SAD da sudjeluju u propagandi prodaje ratnih obveznica no trojica su u međuvremenu poginula a i Bradley je ranjen u nogu. Trojica 'heroja' vraćena su u Ameriku i iskorištena u medijima ali su uvijek osjećali neugodu zbog situacije u kojoj su se našli. Posebno nesretan bio je Indijanac Ira Hayes, koji je osjećao krivnju da njega slave dok su njegovi ratni drugovi i dalje ginuli. On je bio uvjeren da je trebalo slaviti trojicu poginulih, a ne njih trojicu živih. Vratio se u svoj rezervat u Arizoni i zbog ratnih trauma propio i umro 1955. Gagnon je bio nezadovoljan jer nije uspio iskoristiti slavu te je umro u siromaštvu krajem 70-tih a Bradley se vratio u Wisconsin i postao vlasnik pogrebnog poduzeća. O ratnim doživljajima dugo nije htio govoriti, i njega je pekla savjest što je preživio. Tek u starosti Bradley je počeo svom sinu Jamesu pričati o ratu a on je prema očevim sjećanjima, sjećanjima drugih ljudi i raznim dokumentima napisao knjigu 'Flags Of Our Fathers' koja je postala američki bestseler. Koristeći se tom knjigom ali i ostalim rezultatima svog istraživanja bitke, Eastwood je snimio film na sličan način kao i 'Pisma s Iwo Jime'.
Variety piše kako je Eastwood napravio upečatljive scene bitke koje liče na 'Spašavanje vojnika Ryana' a istaknut je i ironičan i tužan pregled sudbina preživjelih vojnika. MaryAnn Johanson tvrdi da su 'Zastave naših očeva' ipak slabije od 'Pisama s Iwo Jime' jer pokušavaju biti i sentimentalne i gorke u isti mah.
Moraš biti prijavljen/a!
svaka priča ima dvije strane
pa tako i ovaj film.zanimljivo napravljeno,dosad samo u igrici viđeno.mogli bi snimit i neki film u kojem svaki poraz ne izgleda kao pobjeda.od custera su u ratu koma.valjda previse filmova u glavi a premalo srca za domovinu.
zastave nasih oceva
Radi se o dobrom filmu sa loshim glumcima. Svidilo mi se sto se prica nije okrenula samo pricama par ljudi u ratnim okolnostima nego i propagandi, mislim da je to u jednu ruku osvjezilo film, a u drugu ga ucinila nesto laksim. Glumci su mi jako loshi, kao da na svakom pishe drago mi je sto sam ovde.
Netipično
"Zastave naših očeva zajedno" s "Pisma s Iwo Jime" čine jednistvenu cjelinu. Radi se o netipičnim ratnim filmovima, čak bih se usudio nazvati ih antiratnim. Ljudi željni pucnjave i neprekidne akcije vjerojtno neće smatrati ove filmove zanimljivima. Što reći, Clint je napravio dva dobra filma koje se defintivno isplati pogledati.
Antiratna poruka obraćenoh republikanca
Da je Clint Eastwood nekoć bio gorljivi republikanac, to je opće poznato. (govori se da u uredima republikanaca drže postere Prljavog Harryja. Šalim se, naravno) Ali ovim filmom, kao i prethodnim filmovima u kojima se zalaže za eutanaziju (Djevojka o milijun dolara), pa gdje kritizira smrtnu kaznu (Istiniti zločin), svemoć američkog predsjednika (Svemoguća moć) Clint pokazuje svoje pravo lice čovjeka koji se bori za pravdu. Ovaj film, zajedno s Pismima s Iwo Jime, Clint daje jasnu poruku o ratu. Dok Pisma govori o besmislici ratovanja i uništavanju ljudksog života, Zastave govore o eksploataciji ratnog stradanja i preživjelih boraca.
U ovoj priči koja stavlja fokus ne na bitku za otok Iwo Jimu, nego na ljude koji se nalaze na najpoznatijoj fotografiji na kojoj šest američkih marinaca podiže američku zastavu na vrh brijega Suribachi. Nakon što nacija poludi za fotografijom, ministarstvo obrane šalje trojicu vojnika Renea Gagnona, Iru Hayesa i Docu da propagiraju američki ratni trud i da financiraju ratovanje. Ali oni se uopće ne osjećaju kao heroji i polako propadaju.
Ovaj film, nastao usporedno s Pismima s Iwo Jime, mnogi potkopavaju kao dosadan film u kojemu se ništa ne događa. Ako očekujete ratni spektakl u stilu Spašavanje Vojnika Ryana, onda ćete se razočarati. Ali daleko od toga da scene borbe nisu na razini Ryana. One su jednako dobre kao i ostatak filma. Ali film je koncipiran više od malih, suptilnih kadrova i scena koje čine film jako dobrim. Tu bih posebno izdvojio scenu kada Ira Hayes konačno propadne, ili kada junacima prelijevaju kolač u obliku vojnika koji dižu zastavu sirupom od jagode koji je iste boje kao i krv.
Ali ipak, film je u pojedinim trenucima nepovezan i možda bi bilo bolje da nije koncipiran i napisan da se miješaju scene bitke sa scenama u Americi. U svom tom kaosu, čovjek se lako izgubi. Isto tako, ako film usporedite sa Pismima s Iwo Jime, slabiji je, ali svejedno ostaje jedan od boljih filmova ove godine koji, iako nije blockbuster,
Eastwoodova ratna epopeja
Glavno pitanje koje ovaj inače solidan film postavlja je: Postoje li heroji u ratu? Odgovor je naravno ne.
Priča o slavnoj snimci sa iwo jime ima svojih trenutaka ( najbolji dijelovi filma su oni u kojima američke vojnike muči savjest jer oni uživaju publicitet medija samo zato kaj su na slici a dok ostali na otoku umiru). Scene bitaka su vrlo dobro uprizorene( podsjećaju na Ryana Stevena Spielberga koji je ujedno i producent filma). No, ima puno dijelova koji su dosadni i koji nemaju prave napetosti. Nepoznata glumačka ekipa također nije bogzna kaj. Nekako mi se čini da ovaj film neću dugo pamtiti i da film neće postati klasik ratnog filma, no ipak ga pogledajte.