Pučina straha

Istiniti događaj: 1998. godine, ronilački brod zabunom je za sobom ostavio Toma i Eileen Lonergan nedaleko australske obale. Nikada nisu pronađeni. Strava se ponovila ove godine na filmskom festivalu u Sundanceu kada je svima bilo jasno da ulazak u more više nikada neće biti isti. Baš kao što je šetnja šumom nakon 'Vještice iz Blaira' sve manje romantična, a sve više morbidna. No sve je u glavi, zar ne? Pa tako i ideja za snimanje filma koji će se isplatiti stostruko.

Iz ideje se polako počeo rađati ovaj niskobuđetni minimalistički triler koji igra na kartu iskonskog straha od podmorske faune oštra zuba. Film prati ljubavni par Susan i Daniela, radoholičare koji planiraju otputovati na odmor ne bi li osvježili sebe i svoj brak. Odlučuju se za ronjenje na nepoznatom karipskom otoku. Sve ide kao po planu dok vodić ekspedicije krivo ne prebroji ronioce koji su izronili i odlući se vratiti na otok. Izronivši, Susan i Daniel pokušaju dozvati brod u daljini, ali uzalud. Sati prolaze i dvojac se polako stane predavati očaju. Uskoro će doći red i na glad, žeđ, ali i na... morske pse.

Snimljen za samo 130.000$, film je nastao kao zajednički rad bračnog para Chrisa Kentisa (režiser/scenarist/kamerman) i Laure Lau (produkcija/fotografija), a utjecaj 'Ralja' i 'Vještice iz Blaira' i više je nego očit. Izbjegavanje specijalnih efekata i snimanje relativno nepoznatih glumaca okruženih pravim morskim psima (120 sati snimanja u moru!) napravili su svoje - film djeluje bolno realistično, gotovo dokumentaristički.

No ispod te osnovne, stravične priče, ovaj film obrađuje na svoj način i problemom ljubavne veze, te problem materijalističnog načina života modernog čovjeka, izlažući nam svu njegovu krhkost i ranjivost. Minimalizam filma, uvjetovan između ostaloga i malim budžetom, izvrsno se uklopio u temu - strava nije eksplicitno prikazana, tek natuknuta, a zlokobno ljeskanje mora i zvuci valova jeziviji su od kakve posebne scenografije ili napete glazbe holivudskog tipa. Svojevrstan reality show sa temom strave.

Eto načina za popravljanje situacije u hrvatskom filmu! Kod nas, recimo, ima dosta zmija otrovnica, pa bi, recimo, filmaši mogli kojeg glumca tamo ubaciti i snimati. Ili recimo, skupina studenata koja se u ličkoj brvnari odupire napadima pomahnitalog medvjeda. Sundance, here we come!