Umjetnik

Nije razočaranje

Općenito ne volim razvikane filmove. Obično me razočaraju (Drvo života?!). Eto, ovaj nije. Barem ne previše. U današnje vrijeme, kada je to sasvim zaboravljeno, ipak mislim da je potreban određen trud glumaca i cijele filmske ekipe da se "prešaltaju" na način funkcioniranja nijemog filma. I ovdje je to svima njima sasvim dobro uspjelo. Film lijepo izgleda, ima jedan ni po čemu natprosječan, ali solidan i na trenutke dirljiv scenarij, ali upravo crno-bijela tehnika i činjenica da je snimljen kao nijemi film čine ga natprosječnim. Jesu li Oscari zasluženi, ne znam, ali među nominacijama 2012. nije baš niti bilo neke opasne konkurencije (Drvo života?!, Hugo-dosadno, itd., jedini film koji je vrijedio bio je The Help), pa možda čak i jesu.
Jedina moja zamjerka: Jean Dujardin se jednostavno previše smiješi. Stalno.

Film je sranje

20 min sam se prisilio pogledati, ali ono, baš ništa se ne događa. Pokušavam shvatiti što to ljudi vide, al ne mogu. Po meni, jedan od gorih filmova uopće.

Zato jer nema boljeg!

Slažem se s tobom nika44, ali netko ga mora dobiti.
Film je dovoljno dobar da u nestašici remek djela pomete sve Oscare.
Zato jer nema boljih.

zašto Oscar?

Moram priznati da ne znam zašto je taj film dobio sve te nagrade.
To je dobro ali za pet OSCARA baš i nije.
Nekako mi se čini da je ovogodišnji izbor za Oscara bio malo ispod razine. Sve su to dobri , vrlo dobri, filmovi ali ni jedan me nije ostavio bez daha, niti jedan nije bio stvarno odličan.
Pogotovo ne Umjetnik!

Mora da me zaje.avate

Ako je ikad postojao film koji je nezasluženo osvojio Oscara za najbolji film, onda je to ovaj. Po čemu je ovo umjetnost? Po čemu je ovo posveta nijemom filmu? Po tome što je crno-bijel i nijem? Give me a fucking break! Ovo je posveta Hollywooda Hollywoodu, debelih šefova filmskih studija koji stvaraju glumce i uništavaju ih, sebi samima. Pa Charlie Chaplin i Buster Keaton mora da se okreću u grobu svaki put kad netko kaže da je ovo remek-djelo.
Nije da film nema dobrih strana. Ima ih, al ih se može navesti na manje od prstiju jedne ruke. Glavni glumac Jean Dujardin je izuzetno karizmatičan i stvarno je odlično odradio svoju ulogu. Bérénice Bejo je solidna, i baš je slatkiš za oči. James Cromwell je jedan od onih glumaca poput Morgana Freemana koji unesu određenu dozu kvalitete i dignitet svakom filmu već samom svojom pojavom, a ni ovdje nije bilo iznimko. I to je to što se dobrih strana tiče.
Eto, ako netko ne želi reći ništa loše o ovome filmu čisto zato da ne ispadne blesav jer je film na glasu kao "umjetnički", nema potrebe za tim. Film je loš i po pogledu nijemog filma i filma općenito. A objašnjenje za silne nagrade kojima ga obasipaju je izašlo na vidjelo prije nekoliko dana kad se ustanovilo da su većina glasača američke filmske akademije bijelci stariji od 60 godina, kojima su nijemi filmovi obilježili najljepši dio života, i onda normalno da im je ovaj film razgalio srca. A što se tiče bafte i zlatnih globusa, strani glasači će uvijek rado nagraditi film koji ima europske korjene.

Long story short, film je jedan veliki gubitak vremena.

The art is life, life is art

"Umjetnik" je u svoj svojoj punini vrhunsko remek djelo, na koje naiđete vrlo vrlo rijetko! Predivna počast jednom davno minulom vremenu i zaista kako su već mnogi rekli, a i ja ću se priključiti, ljubavno pismo filmu i uopće filmskoj umjetnosti. Glavni glumac naprosto briljira, a moram spomenuti i psa Uggieja, koji mu na momente krade scene. Gledajte i uživajte, jer hoćete!

Umjetnik

And the Oscar goes to....

Završila dodjela... ugasiše se svijetla... zamotali crveni tepih... pa ajde da pogledamo... da vidimo i tog dobitnika... nekako skeptično... di ćeš gledat film koji odudara od svoga vrimena... od svega danas poznatoga i priznatoga... di ćeš gledat film kojem je premijera tribala bit prije devedeset godina…

Međutim... film se pogledati mora... Film… sa velikim „F“… U jednostavnoj fabuli puno je toga rečeno i dokazano… puno je toga rečeno a da praktički ništa izgovoreno nije… a vrhunac svega sažet u 4 slova… i uskličnik na kraju… BANG!...

Poput „Nepomirljivih“ ili „Onog koji pleše…“u svom vremenu… pucanj u sve ono šta danas predstavlja tvornica snova… svi specijalni efekti… sve plastične operacije… ne mogu se mjeriti sa jednim čarobnim osmijehom… začinjenim običnom točkom…

Bila mu to namjera ili ne… htjeli to priznati ili ne… ovaj Film će nas po završetku podsjetiti na Bustera … Stanlia i Olia… Charliea… i dana našega djetinjstva kad smo bili bezbrižniji… opušteniji… na dane kad smo se SMIJALI… na dane kad riječi nisu bile potrebne…

Umjetnost

Film umjetnik je prava umjetnost. Prije gledanja bio sam pravi skeptik, ali nakon prvih petnaestak minuta bio sam oduševljen. Iako je ova godina bila poprilično jalova što se tiče filma, ovaj film bi i u jačoj konkurenciji zaslužio mjesto u glavnim takmičarima za oskara. Čini mi se da je M. Jergović jednom napisao da se očima glumi, a rukama vesla. J. Dujardin je u ovom filmu pokazao šta je prava gluma i s pravom je pokupio skoro sve ovogodišnje nagrade. Gledati film bez ikakvih titlova, dijaloga, samo izrazi lica i pokreti tijela - super. Odlična ideja, odlična realizacija.

Umetnik iz Zlatnog doba nemog filma

Hollywood, 1927 godine, vreme kada se bliži kraj Zlatnog doba nemog filma. George Valentin (Jean Dujardin) je zvezda sa imidžom 'a la Clark Gable', čovek kome se život široko osmehnuo. Ali kako posle uspona dolazi pad, takav slučaj je i sa njegovom karijerom, koja je izgleda na zalasku.George je zato ophrvan brigama o daljoj karijeri u nastupajućoj eri zvučnog filma, gde on jednostavno sebe ne vidi. Slučajno poznanstvo s lepom igračicom Peppy Miller (Bérénice Bejo) na premijeri njegovog filma, simbolično označava uspon jedne nove zvezde, u jednom novom drugačijem vremenu, kada se i filmska produkcija znatno menja... Michel Hazanavicius se potpisuje kao kompletan autor ovog nesumnjivo, originalnog filma.Rađen u crno-beloj tehnici, praktično potpuno nem film (ali ipak ne i 100%), radnja filma nas podseća na početke kada je filmska industrija bila tek u povoju, hvatajući zalet za nešto mnogo ozbiljnije i kompleksnije (pa i komercijalnije naravno).Stoga ovaj film može da se shvati i kao omaž, davnim vremenima, vremenima prožetim iskrenim divljenjem publike tadašnjim blještavim filmskim zvezdama.No i tada je vladao takav sistem vrednosti, da je umetnik morao da bude spreman na razne transformacije, ukoliko je želeo da ima dugotrajnu uspešnu karijeru.Dva glavna lika s puno duha kreiraju jedan neobičan par, kojima će se uprkos svemu desiti ljubav.Stoga je pojava francuskog glumca Jean Dujardina i njegove filmske partnerke, Argentinke, koja se preselila u Francusku, Bérénice Bejo (inače supruge režisera Hazanaviciusa), zaista pravo osveženje, a stiče se utisak i pun pogodak kada je reč o njihovom izboru za ovakvu vrstu filma (relativno nepoznati glumci u davno već zaboravljenom crno-belom filmu).Mada je priča u suštini jednostavna, vidna je istaknuta simbolika i jasni signali koje šalje publici.Dovoljno je da se primeti da novopečeni ljubavni par promoviše jedan novi pravac - mjuzikl.Moram da priznam da nisam imao neka velika očekivanja od filma, ali nakon efektnog završetka, mirne duše sam zaključio da je ovo sasvim dobar i zanimljiv film, iako napravljen na jedan 'starinski' način.Ostaje nam samo da vidimo kako će brojni članovi Američke akademije za film da ga vrednuju, tj. da li će pokupiti (zasluženo ili ne, je ipak za diskusiju) lovorike.