Zabriskie Point

Nakon ubojstva policajca kojem je svjedočio, Mark krade laki avion i polijeće u pustinju. Istodobno Daria, mlada djelatnica investicijske tvrtke, automobilom kreće prema naselju gdje bi se trebao održati meditacijski skup. Dvoje mladih susreće se u pustinji i kreću u glasovitu Dolinu smrti...

Jedan od najvećih modernista svjetskog filma, Michelangelo Antonioni, od sredine šezdesetih počeo je snimati filmove u anglo-američkim produkcijama. Prvo je u Velikoj Britaniji realizirao 'Blow up', po prvi se put zainteresiravši za tada aktualnu i iznimno potentnu subkulturu te manifestacije seksualne emancipacije, a tim smjerom nastavio je i u svom prvom američkom ostvarenju 'Zabriskie Point'.

Kako je film označen kao ljevičarski i antiamerički, snimanje je često bilo ometano prosvjedima desničarskih skupina, a i rendžeri iz Doline smrti jedva su dopustili snimanje na toj lokaciji zbog glasovite fantazmagorične orgijastičke sekvence.

Nositelji glavnih uloga, mladi i nepoznati Mark Frechette i Daria Halprin, zapravo su glumili sami sebe (likovi ne nose slučajno njihova stvarna imena) - Frechette je bio militantni ljevičar koji je nakon snimanja filma uhićen zbog oružane pljačke banke u Bostonu te osuđen na petnaest godina zatvora, gdje je 1975., u dobi od samo 28 godina skončao navodno nesretnim slučajem, dok je Halprin napustila studij antropologije da bi nastupila u Antonionijevom filmu, a poslije snimanja kraće je vrijeme živjela u komuni s Frechetteom, da bi se 1972. udala za Dennisa Hoppera i ostala s njim u braku do 1976.

Antonioni je za glazbenu podlogu filma angažirao Jerryja Garciju iz legendarnog kalifornijskog benda Grateful Dead, a uz njega glazbu potpisuje još legendarniji britanski sastav Pink Floyd. Antonioni je naručio i jednu pjesmu od kultnih Doorsa, ali kad su mu isporučili skladbu L'America, nije ju uvrstio u film.