Oslikani veo

London, 1925. Kitty (Naomi Watts) je pripadnica britanskog visokog društva, što sa sobom nosi privilegije, ali zahtijeva i brojne kompromise. Naime, Kitty je već ušla u godine kada se očekuje da uplovi u bračne vode, iako sama nije previše zainteresirana za brak. No, pod pritiskom svoje majke ona prihvaća ponudu doktora Waltera Fanea (Edward Norton), tihog i ozbiljnog bakteriologa predanoga svome poslu koji je sa sobom vodi u Shanghai.

Stigavši u centar kineskog kulturnog i političkog života, Faneovi ulaze u britansko kolonijalno društvo gdje Kitty upoznaje Charlesa Townsenda (Liev Schreiber), engleskog vicekonzula s kojim se upušta u vezu. No, Walter to ubrzo otkriva i odvodi je sa sobom u udaljeno kinesko selo gdje je buknula epidemija kolere. Novo turbulentno okruženje od Faneovih zahtijeva požrtvovnost i razumijevanje, a u teškoj situaciji počeli su ponovo otkrivati sami sebe i svome braku dali novu priliku.  

Nakon istoimenog filma iz 1934. s Gretom Garbo i `The Seventh Sin` iz 1957., `Oslikani veo` Johna Currana treća je ekranizacija popularnog romana W. Somerseta Maughama iz 1925. godine. Na tragu radova Davida Leana i filmova tandema Merchant-Ivory, film na vizualno i auditivno impresivan način intimnu sferu likova (romasa i psihološka drama) stavlja u kontekst puno `većih` događaja, kao što su epidemije bolesti i političko-povijesne promjene.

Iako nije ostvario veliku gledanost u američkim kinima, film je dobio više nego solidne kritike, a Alexandre Desplat nagrađen je i Zlatnim globusom za originalni score. Kritika je pohvalila vizualnu dojmljivost filma, suzdržanu režiju koja podsjeća na klasična hollywoodska ostvarenja te nastupe glavnih glumaca. Posebno se to odnosi na Naomi Watts koja je, prema riječima Stephena Whittyja iz `Newark Star-Ledgera`, previše vremena provela sjedeći u šapama majmuna i gledajući začudne videokasete.

Spomenuti se retro-pristup nije svidio svima, pa su ga neki kritičari proglasili staromodnim. Nick Schager tako je izjavio da u opisu trnovite veze Faneovih nedostaje esencijalna doza samodestruktivnosti, a Todd McCarthy iz `Varietyja` nazvao je film staromodnim, iako je u nekim pitanjima puno izravniji od svojih prethodnika.