Dobro čuvane laži

Lanny Morris (Kevin Bacon) i Vince Collins (Colin Firth) najuspješniji su duo showbiza u Americi 1950ih. Lannyjeva neobuzdanost i Vinceova staloženost dobitna su kombinacija, osobito među damama, pa njih dvojica uživaju u svemu što popularnost sa sobom nosi: moći, djevojkama, alkoholu i drogi. No, jednoga je dana tijelo mrtve djevojke pronađeno u kadi njihove hotelske sobe i iako obojica imaju čvrste alibije, a smrt je proglašena samoubojstvom, dvojac se razilazi na vrhuncu karijere.

Petnaest godina kasnije mlada i ambiciozna novinarka Karen O`Connor (Alison Lohman) piše knjigu o tome što se doista dogodilo te večeri. Istražujući zašto su se Larry i Vince razišli, ona se spetlja s jednim i s drugim, a usput saznaje da istina možda i ne leži u kadi njihove hotelske sobe.

Možda istina laže?

Novi film Atoma Egoyana nastao je prema istoimenom romanu Ruperta Holmesa koji, prema nekim nagađanjima, govori o razlazu Deana Martina i Jerryja Lewisa. Egoyan je htio izbjeći slične aluzije pa je za uloge Vincea odabrao Britanca Colina Firtha čija staloženost funkcionira kao kontrapunkt Lannyjevu, odnosno Baconovom neobuzdanu temperamentu. Time je posebno naglašena ideja da duo čini jednu cjelinu u kojoj Lanny predstavlja id, a Vince superego.

Iako mu mnogi zamjeraju približavanje mainstreamu, Egoyanov film obilježen je njegovim uobičajenim preispitivanjem individualnosti sjećanja i subjektivnosti istine, a njegovo uobičajeno istraživanje sposobnosti multimedije da formira ljudske identitete ovdje je prilagođeno kriminalističkom zapletu u kojem će jedan diktafon, nekoliko polaroidnih fotografija kao i dvije knjige koje se istovremeno pišu biti od jednake važnosti za rasplet.

Nakon kanske premijere, film je krenuo u američku distribuciju gdje je u samom startu nabasao na probleme s cenzorima koji su mu gotovo po defaultu prikeljili zloglasni predikat  NC-17 (zabranjen za mlađe od 17 godina). Sporna je bila scena menage-a-troisa u kojoj su sudjelovali dvojica glavnih glumaca i Rachel Blanchard (`Zmije u avionu`) koja glumi soon-to-be-dead djevojku. Scena je bila problematična jer je način na koji je snimljena pokazivao tijela glumaca u cijelosti, a problem bi se dao izbjeći snimanjem od struka naviše.

Redatelj je tako odlučio upotrijebiti škare, no MPAA je i dalje ostala neumoljiva. Egoyan i njegov producent Robert Lantos pametno zaključiše da se ne isplati kompromitirati cijeli film radi licemjernih cenzorskih zahtjeva, pa je sav izrezani materijal vraćen, a film je u distribuciju pušten bez rejtinga. Nije niti potrebno naglašavati da nije dobro prošao na box-officeu.

Egoyanovo koketiranje s mainstreamom kritika nije prihvatila blagonaklono. Glavne su zamjerke upućene neuvjerljivome raspletu kao i senzacionalizmu u tretiranju priče (pritom se misli na scene seksa), a Peter Travers iz Rolling Stonea nazvao ga je `monumentalnim promašajem`. No, bilo je i onih koji odlučiše malo zagrepsti ispod površine trivijalne priče. Tako Linda Ruth Williams ističe kako se Egoyan pametno poigrao konvencijama noira i erotskog trilera, a pohvalila je i začudnost pojedinih prizora kao što je onaj u kojem djevojka nastupa u dječjoj predstavi odjevena u kostim Alice, a nakon toga isti taj kostim postaje fetiš u (obaveznoj) sceni lezbijskog seksa.