Sophie Scholl: Posljednji dani

Na kraju 'Hitlera: Konačnog pada' vidjeli smo isječak iz dokumentarca o životu Hitlerove sekretarice Traudl Junge. Već ostarjela Traudl inače stalno ponavlja priču svih nacista ('Samo smo radili svoj posao'), a njena 'isprika' je 'bila sam mlada i naivna'. Ipak, na kraju priznaje da je pred spomen pločom Sophie Scholl shvatila da su postojali i drugi mladi ljudi, koji nisu trebali isprike jer su znali ono što se moglo znati o Trećem Reichu i odlučili su nešto i poduzeti. Za one koje su prvi put čuli to ime ovaj film je korisna edukacija, a i njemačka trauma 2. svjetskog rata može se konačno filmovati i na taj način da se prikaže i njemački pokret otpora.

Radnja ovog filma zbiva se u vrijeme suočavanja Trećeg Reicha s porazom kod Staljingrada. Tajno društvo 'Bijela ruža' nenasilno se bori protiv nacizma, a cilj im je razotkriti javnosti zločine režima. Društvo sačinjavaju mladi ljudi, uglavnom studenti, a među njima i sestra i brat; Sophie (Julia Jentsch) i Hans Scholl (Fabian Hinrichs) te njihov prijatelj Christoph Probst (Florian Stetter).

Sophie i Hans počinju dijeliti protunacističke letke na sveučilištu, ali ih uhvate. Na policiji ih saslušava iskusni Robert Mohr (Gerald Alexander Held), ali Schollovi sve poriču. Ipak, Hans uskoro sve priznaje. Da bi zaštitila ostale članove Bijele ruže, to čini i Sophie te joj inspektor nudi blagu kaznu ako se odrekne svojih uvjerenja i cinka ostale. Što će Sophie izabrati i kako će završiti može se zaključiti iz naslova ovog filma...

Slično kao i 'Hitler: konačni pad', i ovaj film koristi povijesne ličnosti i stvarne događaje da ispriča napetu, emotivnu i klaustrofobičnu priču. Nasuprot monumentalnih zgrada suda i policije, film se fokusira na ličnosti inspektora i zatvorenice i gradi komornu dramu. Inspektor koji saslušava Sophie nije zapjenjeni nacist već profesionalac koji se ne slaže sa njenim stavovima, ali se divi njenoj hrabrosti, čak joj očinski nudi izlaz, ali se prethodno Sophie mora pokajati i priznati grešku. Mada je ponekad uplašena ili naivna, Sophie u filmu ipak pokazuje svoju hrabru i odlučnu stranu te je stoga i glumica Julia Jentsch pohvaljena zbog uspješnog truda da prikaže širok raspon emocija u priči koja se najčešće koncentrira na njezin lik.

Redatelj Rothemund odabrao je dokumentaristički pristup uz prigušene boje koje daju veći dojam realizma, slično kao i crno-bijela slika u 'Schindlerovoj listi'. Puno pažnje posvećeno je i rekonstrukciji stvarnih događaja te je film sniman na Sveučilištu gdje se i zbilo čuveno bacanje letaka.

Budući je središte filma debata između djevojke - mučenice i njenih muških, dogmatičnih progonitelja, ovaj film uspoređuju s raznim ekranizacijama života Ivane Orleanske, posebice onom Dreyerovom iz 1928. Neki su filmu baš zato zamjerili preidealizirani i patetičan prikaz glavne junakinje koja se ponaša poput moderne svetice. Ipak, ne treba zaboraviti da je film rađen prema stvarnim događajima, a za razliku od prethodnih ekranizacija Percyja Adlona i Michaela Verhoevena, ovaj film Marca Rothemunda rađen je prema neobjavljenim transkriptima sa saslušanja Sophie Scholl.

Film je u Njemačkoj i u Europi dobro prihvaćen što pokazuju i silne nagrade za režiju i glavnu glumicu koju su Rothemundu i Jentschici dodijelili žiriji i gledatelji na Njemačkim filmskim nagradama, Berlinaleu te Europskoj filmskoj nagradi.