Hod po rubu

Fikcionalizirana biografija jednog od kraljeva countrya Johnnya Casha (1932 – 2003) stiže iz redateljske radionice Jamesa Mangolda ('Heavy' iz 1995, 'Cop Land' iz 1997,  'Girl, Interrupted' iz 1999, 'Kate i Leopold' iz 2001, 'Identity' iz 2003) koji je zajedno sa Gillom Dennisom zaslužan i za scenarij. Film je digao dosta prašine i prije no što je pušten u distribuciju, naravno, zbog Cashovog zvjezdanog statusa, ali i zbog činjenice da su Joaquin Phoenix koji u filmu glumi country legendu i Reese Witherspoon koja tumači June Carter, ljubav njegova života, samo za tu priliku debitirali kao pjevači, a Joaquin je kupio gitaru želeći što bolje 'skinuti' glazbenika koji se navodno rijetko odvajao od svog instrumenta. Uz to, inzistiralo se na potpunoj audiovizualnoj uvjerljivosti, za koju je unajmljen 'sigurni' muzički producent T Bone Burnett ('Cold Mountain', 'O Brother, Where Art Thou?'), pa se filmska ekipa potrudila da priskrbi baš onakve gitare kakve su korištene pedesetih.

Filmska priča počinje prizorima iz pjevačevog čemernog djetinjstva u Arkansasu. Malom Johnnyu pogiba brat uz kojeg je bio posebno vezan, a otac (Robert Patrick) alkoholičar za njegovu smrt krivi svojeglavog Johnnya. Dok ovaj utjehu traži u gospelu i radiju, za uho mu zapinje glas djevojčice June Carter. Ubrzo, život berača pamuka u roditeljskom gnijezdu za J.R – a postaje nepodnošljiv, pa odlazi u Zrakoplovstvo, gdje gleda B – produkcijski 'Inside the Walls of Folsom Prison' koji ga je kasnije inspirirao za 'Folsom Prison Blues' i poznati live koncert iz istog zatvora.

1955, po dolasku u Memphis, Cash s gitarom ulazi u lokalni studio. Šef studija ga ne dočekuje baš blagonaklono, a kod kuće ga čeka razmažena žena Vivian (Ginnifer Goodwin) i dijete. Nakon što ga producent okrutno odbija rekavši mu da se vrati s nečim što će ljudi htjeti slušati, Cash vadi jednu staru stvar. U tom trenutku rođena je sveamerička zvijezda, 'muškarac u crnom' s dubokim glasom, prodornim pogledom i žestokim tekstovima 's ruba', a novac ne prestaje curiti.

Johnny kreće s nastupima po klubovima zajedno s Jery Lee Lewisom, Elvisom i anđeoskim glasom iz djetinjstva, June Carter. Život u mainstream obitelji s racionalnom i proračunatom Vivian uskoro ga počne gušiti pa burna glazbena suradnja s vrckastom pjevačicom prerasta u nešto više. Potisnute traume iz djetinjstva i Juneino uporno odbijanje tjeraju Johnnya u moralni vakum i brojne epizode s drogom a njegovo pjevanje o Folsomu konačno dobiva i realno uporište jer zbog tableta završi u zatvoru.

Priča se na kraju preokreće u odu ljubavi na relaciji Carter – Cash, te gledamo kako ga ona svojom vjerom i upornošću vadi iz ralja depresije i droge u koje je zapao. I sam naslov filma je svojevrsni tribute njihovoj ljubavi jer je izvučen iz pjesme koju joj je Cash posvetio nakon što ga je, razljućena njegovim neodgovornim ponašanjem gađala bocama. 'To walk the line' je izraz koji se u američkom slengu uvriježio za trezveno ponašanje a posuđen je iz policijskog riječnika i doslovno znači da je netko dovoljno trijezan da može hodati u jednom smjeru.

Kritičari film doslovno obožavaju, a da sve ne bi prošlo previše glatko, mi ćemo iznijeti jednu lošu Anthonya Rosa s Rotten Tomatoesa koji kaže: 'Impresivan start, jaka gluma, ali sve odlazi ukrivo i udugačko. Teško je gledati kako se Joaquin Cash spotiče na Johnnyevom životu. Eh, da nismo nedavno imali prilike vidjeti Raya'...