Posljednji dani

Iako je Cobain (u mojoj su ga srednjoj dečki zbog zavisti i krikova curica zvali Čoban ;)) poslužio kao start za kreaciju, moramo naglasiti da je u fokusu priče neki izmišljeni pjevač, koji bi sasvim lako mogao biti gotovo svatko sa seattleovske grunge scene. Ipak, naš je čovjek Blake (Michael Pitt), a naša su tema zadnji dani njegova života. Meditativno putovanje na koje nas vodi Gus Van Sant najviše se koncentrira na Blakeovim luđačkim stanjima koja su izravna posljedica skidanja s droge.

Blake tako luta šumom, stenje, mumlja ili pak proizvodi neke druge neartikulirane zvukove. Tekst koji procesira vrlo je rijetko razumljiv, a da bi si nekako ipak skratio fizičke muke pokušava šetati, svirati, kopati, plivati te pod svaku cijenu izbjeći kontakt s drugim ljudima (posebno s relativno nepoznatom ekipom s kojom dijeli kuću). Usamljen i već izgubljen za živuće, Blake tone sve dublje i dublje u svoju depresiju...

Nužno je reći da je film u potpunosti sniman iz Blakeove perspektive, čiji je filozofski prizvuk samo podebljan odličnom fotografijom Harrisa Savidesa. Ny Times navodi: iako radnja u prvom dijelu filma djeluje malo nestrukturirana, pa i dosadna za one nestrpljivije, film svoj dublji smisao, minimalizam i posebnu dinamiku dobiva postupno – s razvojem Blakeovog haluciniranja i pogoršanjem njegova psihičkog stanja.

Zanimljivo je da je Van Sant upoznao Kurta Cobaina 1991. godine, te je izjavio da u to vrijeme baš i nije bio upoznat s njegovim likom i djelom, čemu neki pripisuju nedostatak junakinje a la Courtney Love, iako se neimenovana plavuša čiji odnos s Blakeom nije razjašnjen u filmu pojavljuje u nekoliko navrata. Svjetski kritičari smatraju da je nakon uspjeha filmova 'Gerry' (2002) te 'Elephant' (2003), ovim naslovom Van Sant definitivno zaokrenuo prema svojim domaćim, nezavisnjačkim vodama u kojima se i izgradio.

Ukoliko još uvijek očekujete pokoju lajnu o nasilnom samoubojstvu – ništa od toga – Gus nas je poštedio uznemirujućih scena. Živio minimalizam.