Slomljeno cvijeće

Potraga za sinom

Zanimljiva drama, puna emocija, sa realističnom pričom u kojo se mnogi mogu prepoznati. Odličan Bill Murray u glavnoj ulozi.Za pohvalu i preporuku.

dosta dobro

Dosta dobar film i dosta nekomercijalan. Nekakav drugi redatelj i od ovakvoga filma napravio jednu komercijalnu komediju. Ali ovo je Jim Jarmusch i on režira svojim osebujnim stilom. Film nisam mogao odrediti ni kao čistu dramu ni kao čistu komediju već kombinaciju tih dvaju žanrova.
Cijeli film nosi simpatični Bill Murray koji svojom pojavom daje filmu nekakvu dozu humora i gledljivost, a pojavljuje se nakratko i Sharon Stone. Bill se dobro snašao u ulozi čovjeka koji pkušava naći ženu koja tvrdi da ima dvadesetogodišnjeg sina. Bill je u svojoj ulozi ravnodušan i pomalo neambiciozan i često upada u probleme na putu prema odgovarajučom osobom.
Jedine zamjerke su mi da ima nekoliko dosadnih dijelova filma koji su spori, te zato film ne funkcionira kao komedija i na tom polju malo zakazuje. Sam kraj je jako nedorečen i nedorađen. Kao da su srezane neke scene i dijelovi filma. Ostavljaju gledatelja da se pita jeli Bill zbilja pronašao svog sina kojega je na kraju upoznao i dali je to baš taj sin itd.. . Redatelj ne daje odgovore na to pitanja nego gledatelja ostavlja u nedoumici bez mogučnosti za razmišljanja, jer materijala za razmišljanjem oko te stvari uopće nema. Jim Jarmusch kao da je drugu polovicu filma na brzinu skrpao, možda i jer je bio u dosta lošim odnosima sa Murrayem kao što tvrde mediji.
Ukratko, radi se o dosta dobrom filmu koji bi bolje funkcionirao da je rađen kao čista komedija.

Gdje je bit?

Pocetak filma:Bill Murray sjedi sam na kaucu!
Kraj filma:Bill Murray sjedi sam na kaucu sa masnicom na oku!
Izmedju te dvije scene malo je toga receno,ni jednom rijecju nije objasnjeno zasto njegove veze sa tim zenama nisu uspjele,niti on odaje dojam da mu je iti jedna od tih zena posebna.Atmosfera jest tuzna i napeta,melankolija je opipljiva,ali ja sam,iskreno,ocekivao puno vise.

nije lose,al nesto fali

Film sam gledao kao film, a ne kao djelo Jim J-a. Dakle, pokusao sam da se lisim egzaltacije koju u meni moze da proizvede cinjenica da gledam autorski rad j.j.
Serviran mi je fin humor, umeren bolje reci. Sam pocetak filma (posta) me malkice podsjeca(iako zato nemam dovoljno argumenata) na D.Lynch-a (kod nje da su to masine). Proces stizanja pisma uz svu tehniku, malo mi je idejno slican Lynch-u koji pocinje s procesom obrade drveta. Ista ideja (veoma popularna cini mi se u neovisnim radovima), u drugom svijetu. Paralelizam. Posta, drvo, procesi i putovi. Nadalje, B.Murry, glumi isto ono sto je glumio u Lost in tr. Isti izraz njegovog lica, inertnost spram okoline, iza njega zivot, ispred njega ravnodusnost i pasivni pogledi. Mozda da nije uzeo B.M. ja to ne bih ni primjetio ali u ovom slučaju prepoznajem S.Copol-u. Glavni junak se preispituje, kakva bi osoba bio da je ostao s: aranzerkom ormara, zivotinjskim komunikatorom, ustoljegom mirnom zenicom. Sta je on sad? To ni on ne zna. Uostalom, zasto svaka dobra recenica mora imati tu interpunkcijsku formalnost, uopce ne mora, tako ni Jurmush-ov film ne mora imati tacku da mu oznaci kraj...

Neriješen slučaj

Meni se film baš i nije svidio. Više od polovice vremena trajanja filma Don putuuuuuje, bilo u automobilu, autobusu, avionu, pa je u hotelu, pa sve isponova, a o ono što je zbilja bitno za film, a to su susreti s njegovim bivšim djevojkama prikazuju se u nekoliko minuta. Na taj način sve ostaje nerazjašnjeno, nejasno. Nemate pojma jel pismo bilo varka ili je stvarno imao sina i tko je to pisamce uopće napisao. Iz kratkih susreta s bivšima ne može se skužiti u potpunosti kakav je odnos prema njima imao u mladosti. Cijela priča je nesuvisla i nema zdravorazumske postavke.

Pink flowers

Kvalitetan film, o slomljenim životima koji se kriju iza skrivenih znakova pink boje, buketa cvijeća, i tipkaćih mašina. Jim Jarmusch posjeduje ono nešto, što prikazuje kroza likove sadašnjih života, na temelju onog prošlog što ih je oblikovalo onakvima kakvi su upravo sada. Pričica o traganju Bill Murrya za 19.-godišnjim sinom kojeg samo do jučer nije ni bilo, vodi ga od jedne do druge potencijalne žene iz njegove prošlosti. Vrijeme je odmaklo, godine su donijele ili odnijele svoje i njihovi zajednički susreti, sada djeluju kao da su opet prvi.
Na diskretan način vođen potajnom čežnjom za svojim djetetom, na koncu ga ipak ne susreće i ostavlja ga bez daha nasred ceste opet samog i dalje s neodgovorenim pitanjem.
Baš taj završetak filma koji ne završava patetičnim endingom daje dodatan plus. B. Murray je pohvalno izveo svoj part te je iznova potvrdio svoje kvalitete.
Glazba u filmu daje jedan pečat, kako muzika u filmu stvara produbljenu dimenziju. Zna se da je Jarmusch jedan od onih redatelja koji pridaje posebnu važnost glazbi (uz Kubricka, Bessona...)

sjajno

Film koji govori puno više nego što se to čini. Jednostavno obožavam filmove i redatelje koji vrše tako pažljiv odabir glavnih glumaca (i ostalih protagonista), te filmove u kojima govor postaje inferioran pogledu, pokretu i ostalim načinima komuniciranja.
Neki dan sam ponovo pogledao Leighovo remek-djelo Sve ili ništa i oduševljava me kako kadar koji je dug preko minute i prikazuje samo lice glavnog lika, može puno više reći nego sati i sati dijaloga.
E, ako volite takvu ekonomičnost i princip manje je više, onda je ovo upravo film za vas.
A još ako volite Jarmuscha ili genijalnog Murraya, onda ovo ne smijete propustiti.
Ocjena: 5

Zrele Jimove godine

Nakon dugo vremena konačno nam se vraća na scenu jedan od mojih najražih autora. Možda je onu ključnu ulogu pokretača moje filofilije odigrao baš Jim Jarmusch, jer upravo sam pogledavši "Pod udarom zakona" prije davnih 16 godina na kraju osnovne i početku srednje škole razvio ljubav prema filmskoj umjetnosti koja nesmanjenim, nego upravo rastućim, intenzitetom traje i danas. Ovo je izgleda mi drugačiji Jarmusch od onog na kojeg smo navikli iz vremena "Pod udarom zakona", iako je ta promjena vidljiva i u "Ghost dogu" ovdje je gotovo očita. Osim što je u potpunosti prešao na kolor, režija mi se čini manje statična nego u prethodnim filmovima, s više efekata kamere nego prije. Uz to Jim ostaje majstor filmskog ritma, i latentno duhovitog dijaloga. Lajt-motiv filma, traganje, za ljubavlju, oprostom i sastavljanje izgubljenih dijalova života, teme su koje se više nalaze u opusu Jimova stara druga Wima Wendersa. U tom smislu smjelo ću spomenuti da je Jarmusch snimio svojevrsni "wendersovski" film, u kojemu veliki Bill Murray, u logičnom nastavku uloga iz "Life aquatic" i "Lost in translation" kroz svojervrsno hodočašće starim ljubavima propituje vlastiti život i odnos prema drugim ljudima, tragajući za onom s kojom je začeo sina koji će ga doći tražiti. I tu se pojavljuje ta transcendentalna karika u kojoj samo putovanje postaje važnije od zadanog cilja, koji nam se do kraja filma ne otkrije. Ostaje pitanje da li je Murrayeva poznata rezignacija slika Jarmuschevih misli? Ako su zaista gledatelji ostali u kinu do kraja špice tražeći neko dodatno objašnjenje, onda bojim se nisu baš skontali film. Kao i uvijek kod Jima, mnoštvo likova, više poznatih glumaca nego ikad, i dalje ekonomičnost snimanja, i naravno, nezavisnost od velikih studija. S nestrpljenjem čekam nove radove velikog rock&roll redatelja, vođe "Sinova Leea Marvina", bez kojega danas nema ozbiljne filmofilije!

pretencioznost

predlazem svima koji idu pogledati film da pokusaju ignorirati cinjenicu da je redatelj j.j., i da svoje misljenje o filmu pokusaju utemeljiti na samom filmu, a ne na znanju da je film snimio veliki j.j., na zlatnoj palmi, i opcenito na velikoj buci koja se u uzvisenom drustvu wannabe intelektualaca i umjetnika neminovno podigne svaki put kad jarmuschev film izidje u distribuciju. "pomaknuti likovi" ce tada mozda postati jednostavno krajnje otrcana mjesta na kojima je predvidjeno da se publika malo nasmije (kao "haha, vidi glupacu, ona razgovara sa zivotinjama! nes' ti ludjakinje..."), a tako sublimna "nedorecenost filma" ce postati jednostavno manjak redateljske ideje. kad bi se neki manje cool redatelj odlucio na kadar b.m.-a koji sjedi u naslonjacu dug nekoliko minuta, publika bi to sasjekla kao arti-farti pretencioznost, no kada to napravi j.j., onda je tu rijec o "dubokoj sutnji koja govori", "istrazivanju temeljnih uvjeta ljudske egzistencije" ili bog-te-pitaj cemu. fabula je neuvjerljiva, postupci likova nemotivirani (poglavito b-m.-a), no najvaznije od svega jest da sve to (za razliku od nekih drugih j.-evih filmova) sada vise uopce nije niti cool a jos manje smijesno. osim toga, fabula o tipu srednjih godina koji posjecuje svoje bivse djevojke je u nekim drugim filmovima (npr. hi-fi) ionako puno bolje obradjena; no, ti su filmovi j.-evom filmu, pretpostavljam, ipak inferiorni utoliko sto za ukus "profinjene" publike nisu dovoljno "duboki", "transcedentni"itd.

Slomljeno roza cvijeće

Kada je ovaj film završio, većina ljudi je ostala sjediti u kinu, kao da čeka da će se nakon odjavne špice pojaviti neko objašnjenje ili rješenje. No nije, preko platna je navučen zastor i gledatelj je ostao sam, ostavljen da sam pronađe odgovor na pitanje koje možda i nije postavljeno, ali se samo nametnulo. Priča je zanimljiva, no još je zanimljivije lice Billa Murraya koje se vrlo malo mijenja, no njegove oči govore sve, znamo kad je ravnodušan, no u njima i vidimo promjenu, prijelaz iz ravnodušnosti u pretvaranje u čovjeka koji ima osjećaje. Ili ih barem prestaje skrivati. Jedna topla ljudska priča s pomalo pomaknutim likovima (mislim, žena koja komunicira s životinjama i još je plaćena za to?) i prekrasnim krajolicima. Možda se nekome neće svidjeti što je film nedorečen, odnosno nije jasno definiran na kraju. No meni se upravo to sviđa. Znak da neću zaboraviti film nakon prvog gledanja. A možda zavolim i roza boju. Gledati.