Slomljeno cvijeće

Prije nego je otpočeo svoj kino-život u domicilnoj državi početkom ovog kolovoza (i to u ograničenoj distribuciji u 27 dvorana!), nova melankolično-komična drama indie scenariste i redatelja Jima Jarmuscha već se bila okitila velikom nagradom žirija i Zlatnom palmom na Cannesu 2005. Ova američko-francuska produkcija sada je na kino-blagajnama uspjela skupiti dvocifreni broj milijuna dolara kao i hrpu vrlo dobrih do odličnih kritika.

U centru road priče opet je Bill Murray (u zadnje vrijeme postao izgleda jedinom inspiracijom redatelja željnih većih izazova u prezentiranju intimnijih tematika), kao Don Johnston, nesuđeni samac kojega je opet ostavila djevojka, ovoga puta Sherry (Delpy). Don kao da se pomirio s činjenicom da mora biti sam i uopće mu to ne pada teško. Dapače, sada može raditi što želi, a da mu nitko više ne visi za vratom.

Čini se kako se uopće ne trudi potrošiti atoma energije više kako bi poradio na ponovnom ujedinjavanju sa osobom suprotnog spola. Nitko mu ne treba osim njegova omiljena kauča i velikog plazma TV-a. A onda jednoga dana primi ružičasto pismo tiskano crvenom tintom bez povratne adrese u kojemu ga jedna od njegove četiri velike ljubavi iz prošlosti (Conroy, Lange, Stone i Swinton) obavijesti da ima sina starog devetnaest godina koji je prilično odlučan u namjeri da ga pronađe.

Pisac detektivskih fikcija Winston (Wright), njegov susjed i najbolji prijatelj, alarmira ga da se pokrene i riješi misterij no Don oklijeva poći na put kada zna da će ga susret sa svakom od njih dirnuti tamo gdje ga najviše boli…

Redatelj se ishitreno pohvalio kako je scenarij napisao za dva i pol tjedna te kako je glavnu ulogu namijenio isključivo Murrayju i pritom najavio još jedan zajednički projekt. Glasine sa seta da se dva kreativca baš i nisu slagala na bojnom polju, kasnije je potvrdio i redatelj otkazivanjem drugog filma.

Iako je mušičavi Jarmusch uspio okupiti impresivnu glumačku ekipu, gotovo se nitko ne pojavljuje u više od nekoliko kadrova, a sve kako ne bi zasjenili bezizražajne Murrayjeve 'ekspresije'. Kao i u 'Izgubljenima u prijevodu', ni ovdje Murray ne radi ama baš ništa – čak i takav uspijeva zadržati onu urođenu mu dozu humora koja film čini gledljivim i simpatičnim. Jedine utege filmu je nametnuo redatelj svojstvenom montažom kadrova koji katkad znaju biti predugački ili zaglušujuće nijemi.

Za glumca koji je započeo karijeru u mainstream ostvarenjima, ovo recentno Murrayjevo koketiranje s nezavisnom produkcijom za sada mu savršeno ide od ruke – jest da na platnim čekovima ima puno manje brojki, ali zato dobiva puno više zasluženog strukovnog respekta.