Duh iz prošlosti

Horor priča k'o horor priča. Bio jednom (prije stotinjak godina) jedan tragičan slučaj kad su troje učenika izvjesne škole ubijeni (brutalno, kako drugačije), a ubojica se utopio u obližnjem jezeru. Leš mu nikada nisu pronašli. Tragedija s godinama prerasta u legendu, a ona pak prožima sve pore lokalne zajednice. Nije ni čudo stoga što mlada Sara želi malo sve to skupa istražiti i napisati povodom nadolazeće stogodišnje obljetnice (što drugo nego) esej. Revna kakvu ju je Bog stvorio brzo iskapa davno zakopane tajne, no na površinu izlazi i nešto uvelike strašnije. Bu!

Horor filmovi u sebi sadrže i blagoslov i prokletstvo. Ukoliko su pametno, dobro, pa i u najmanju ruku korektno snimljeni imat će svoje gledateljstvo: ljubitelji horora pristaju na sve što barem dostiže prosjek. No istodobno, ukoliko se taj prosjek ne dosegne slijedi takva salva negativnih kritika, pokuda i uvreda da je to teško za čitati (slušati). Nije da smo pogledali film, on nas ipak tek treba pohoditi, ali s obzirom na negodovanja koja se pronalaze izvan granica domaćeg internetskog prostora bojimo se da je 'Drowning Ghosta' snašla teško prokletstvo...

Ruku na srce, sinopsis je rekao sve. Čak i povremenom korisniku najkrvavijeg i najjezovitijeg filmskog žanra jasno je kako ovdje riječ o reciklaži odavno recikliranih ideja. Bez dobre, iole originalne, priče teško se može snimiti uspješan film pa se tako i u ovom slučaju to pravilo potvrđuje. Oni koji su film pogledali kažu da se režiji i vizualnom identitetu i nema što prigovoriti stoga krenimo od toga u nešto filmu naklonjenije vode. Uzimati zdravo za gotovo što kažu zagriženi fanovi podjednako je i pogrešno i pametno: njihova sitničavost može zavarati nezahtjevnog i dobrodušnog potencijalnog gledatelja. A ponekad ih jednostavno treba poslušati.