100 minuta Slave
Od hvaljenog Matanića ovaj puta nas slijedi sve ono što ne očekujemo - kostimirani ljubavni film i mračna biografija u jednom.
Da domaća javnost filmove Dalibora Matanića dočekuje barem sa zdravom radoznalošću, nije potrebno pretjerano naglašavati. No, nije ostao vjeran svojoj tradiciji urbanog redatelja, nego je na sveopće iznenađenje spremio povijesni i još k tome ljubavni film.
Čini se da kod nas suradnja među filmašima i književnicima postaje praksa, scenarij, naime, potpisuje Robert Perišić ('Užas i veliki troškovi'), dok je glavna ideja potekla od Sanje Vejnović koja je prije nekih desetak godina, promatrajući Slavin portret, zaključila da nevjerojatno sliče. Malo po malo, tražeći i upijajući sve raspoložive podatke, shvatila je kako je to genijalan materijal za film. 'Ugnjavila' Matanića i… ostatak je povijest. Eh da, čak je i sama napisala dva scenarija, ali avaj…
U fokusu ovog kostimiranog filma je priča o nesretnoj ljubavi gluhonijeme slikarice Slave Raškaj i Bele Čikoša, njenog učitelja slikanja. Film ne prati slijepo biografiju slikarice koja će postati jedno od najznačajnijih imena hrvatskog slikarstva na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, već se više posvećuje njenoj ljubavi prema Čikošu koju je on uništio i nije htio potpuno prihvatiti iz straha i obzira prema društvu, ali i traženju ljubavi i priznanja uopće.
Izvedba Predraga Mikija Manojlovića, koji je Belu Čikoša odglumio u 'tri sloja' – dio uloge kao nijemi film, dio kao zvučni, dok su u trećem dijelu njegove misli snimane naknadno, kao za radio dramu, istaknuta je kao posebna poslastica.
Poveznica između Matanićevih dosadašnjih radova i 'Slave' je njegova strast za portretiranjem pojedinaca koje društvo smatra 'drugačijima', ali i odnosa mase i pojedinca. Sam redatelj za film kaže da je korak dalje u njegovoj karijeri, a osim te činjenice, u kina bi vas mogle natjerati zlobne kritike koje su se mogle čuti nakon prošlogodišnjih festivala u Puli i Motovunu – rekoše ljudi da je Matanić pretenciozan. Velikim dijelom je takve epitete zaradio miješanjem povijesnih i fantastičnih elemenata – filmom se, vremenskom razdoblju unatoč, provlači moderna glazba, dok Slava trči po Dinamovom stadionu.
U maniri pravog filmskog meštra, Matanić je i na 'Slavi' radio s starim znalcima s kojima je surađivao na gotovo svim svojim prijašnjim ostvarenjima: direktorom fotografije Brankom Lintom, scenografkinjom Željkom Burić, montažerom Tomislavom Pavlicom…Relativno nova u timu je samo kostimografkinja, Ana Savić Gecan, koju mnogi od vas vjerojatno pamte po raznim kazališnim kostimima za koje je prava majstorica, a ovaj filmski angažman donio joj je na festivalu u Puli 2004. godine i Zlatnu arenu. Kad smo kod zlata, red je spomenuti i ono koje je po mišljenju istog žirija zaslužio Vili Matula za nabolju sporednu ulogu u filmu.
Moraš biti prijavljen/a!
Hrvatsko
Nisam bio previše impresioniran ovim filmom. Pogledao sam jedan dio, pa ga izbrisao jer mi je zakrčivao Snimalicu.Matanić je imao i boljih djela.
U Finim mrtvim djevojkama barem je bilo golotinje, a ovdje nema ni toga. Redatelj sustavno tijekom filma guši očekivanja gledatelja te pokazuje da ne razumije žanrovski način. Ako se snima povijesni ili biografski film, priča je važna, ali njegovo nerazumijevanje za ostatak filma mi nije jasno.Tipičan hrvatski film.
100 minuta slave
Ovo je definitivno jedan od meni najdražih filmova koje sam gledala. Nemam ništa pametno za reć o njemu osim da je prekrasan i da je fotografija u njemu isto tako prekrasna. Pastene boje odlično funkcioniraju, a zadnjih nekoliko kadrova su čista poezija.
samodopadno
Od silne samodopadnosti, muda do koljena i vizualnih kerefeka Matanić je zaboravio ispričati priču, a još me i vrijeđao s nekim kvazi posmodernističkim poigravanjem medijima gdje je najjednostavniji štos s reklamom u filmu gurnuo pod tepih i ono malo što je bilo suvislo. Nemam neke želje ponovno pogledati taj film, dosadan je, nema emocija, i forsira strahovito iritantnu ušminkanu fotografiju, kao tobože na tragu Slavinih slika.
odličan fil
100 minuta Slave mi je baš dobar film...gledala sam ga u kinu. Redatelj Matanić je super napravio posao!! Svaka čast!
dobro
predivna atmosfera koja te vodi u to vrijeme,glumci izvrsni...ustvari tužno.
g
SPOTOVSKA VJEŠTINA BEZ DUŠE
Matanić ima vještine, ali rekao bih , prije vještine design-redatelja nego li filmskoga redatelja. Filmovi mu dobro izgledaju, ali su praznjikavi, puni šupljina i poze. Takva je i "Slava". Možda nije filmski kriterij, međutim takav film ne može snimiti netko tko se zacijelo nikada nije zaljubio, patio ...
Amelie + Piano + Lomeći valove
Očekivala sam dosta od ovog filma prije nego li sam sjela na stolicu HKD-a na Sušaku. Dobila sam ekstazu, savršenstvo. Sve je baš kako treba biti: boja, mirisi, dodiri, vjetar, vlaga, pogled, ljutnja, smiraj gdje god bio...SVAKA ČAST!
bravo
toliko me iznenadio i odusevio, nakon onih kvazi-komedija kao blagajnica...itd. i svih onih filmova sa ratnom tematikom,samo cu ovo reci : prvi hrvatski film koji bi stvarno mogao progurati hrvatsku kinematografiju u svijet!