One Take Film Festival – post festum

'Svaki je početak težak', rekao je netko jako mudar jako davno. A toga su uglavnom svi svjesni kad kreću u neki pionirski pothvat. Upravo je to slučaj s One Take Film Festivalom, prvim međunarodnim festivalom filmova snimljenih u jednom kadru ikad i gdje (bez obzira na žanr i minutažu). Znali su organizatori da im neće biti lako i zato su si i dali truda – u tri dana je na pet lokacija prikazano čak pedeset filmova. Za glavni se program prijavilo 86 filmova iz 27 zemalja, od kojih je 35 prikazano u konkurenciji za Grand Prix. I zbog toga im treba uputiti čestitke.

A što je s publikom, koja je najbolji pokazatelj uspješnosti festivala? Organizatori su broj posjetitelja ocijenili solidnim, no iznenadila ih je slaba posjećenost popratnog programa u kojem su prikazana recentna svjetska ostvarenja, među ostalima i ona s festivala u Veneciji i Cannesu. 'Zadovoljni smo interesom za glavni program, premda smo se pribojavali da će publika u većem broju gledati filmove koji, u odnosu na 'one take' ostvarenja, ipak predstavljaju 'mainstream'. Dobra posjećenost glavnog programa uvjerila nas je da i ovakav tip festivala ima svoju publiku.' – rekao je direktor OTFF-a Vedran Šamanović.

OTFF je završen kao i svaki festival, dodjelom Grand Prixa. Žiri u sastavu Tilman Büttner, Ahmed Imamović i Hrvoje Turković glavnu je nagradu dodijelio njemačkom kratkom igranom filmu Glazbene stolice, (The Musical Chairs) Marca Tobiasa Winterhagena, koji prikazuje tamnu stranu današnjeg društva - sve učestalije nasilje nad djecom. No, nakon što je žiri naknadno utvrdio da dobitnik ne zadovoljava pravilnik festivala tj. nije snimljen u jednom kadru, nagrada je pripala filmu Fabrizia Prade Real Time. Redatelj je vlasnik Guinessovog rekorda za najduži snimljeni kadar upravo za taj film. Organizatori su posebnu nagradu dodijelili Aleksandru Sokurovu, redatelju Ruske Arke, fascinantne epske priče koja je otvorila OTFF.

I malo o problemima. Na prvom mjestu je jedan koji je jako teško izbjeći – raštrkanost lokacija na kojima su se prikazivali filmovi. Jer, od Teatra Exit do Multimedijalnog centra SC-a pa do Kulturnog centra centra Kaptol, kroz gradsku gužvu nije lako stići. Naročito onima koji su na festival došli iz drugih gradova i država. A na drugom mjestu, ono što je Aleksandar Sokurov opisao kao prednost – nema montaže. Poštujući svačije mišljenje, ipak moram primijetiti da je lakše otići u montažu, nego savršeno uskladiti 867 glumaca, stotinjak statista, tri orkestra i 22 asistenta redatelja. Ova forma možda i izgleda efektno kad je riječ o kratkim filmovima, ali za dugometražne filmove, ipak je lakše izgubiti pokoji mjesec u montaži.

Zaključak? Filmove u jednom kadru ne čeka svijetla budućnost. No, sve dok ima entuzijasta koji su ih voljni promovirati i publike koja će ih gledati, imaju opravdanje svog postojanja. A da li ih, u većem broju, ima i negdje drugdje – vidjet ćemo čim se (i ako se) festival filmova snimljenih u jednom kadru održi i u nekoj drugoj zemlji. A do tada, prve mačiće ipak nećemo baciti u vodu.