Sekcija: INTERVIEW'Z

Privedeni no1 - Silvestar Kolbas, redatelj dokumentarca Sve o Evi

Kako ste došli na ideju snimati tako osoban film, o temi o kojoj ljudi često nisu spremni govoriti?

Moja supruga Nataša medijski se bavi pitanjima roditeljstva, a i inače dobro piše. Kad smo poželjeli dijete, to nije išlo. Svoja negativna iskustva vezana uz neuspješne pokušaje trudnoće izbacila je iz sebe kroz neke tekstove koji su kasnije objavljivani. Ja sam u to vrijeme radio jedan, recimo to tako, ozbiljan dokumentarni projekt i sav sam bio u dokumentarizmu. Razgovarali smo o tome da moramo nešto napraviti zajedno, koautorski. Čuli smo za 'koloniju bečkih beba' u Vinkovcima, zapravo za grupu roditelja koji su umjetnom oplodnjom u Beču uspjeli dobiti djecu, i dopala nam se ta priča, pa smo poželjeli o tome napraviti dokumentarac. U međuvremenu smo i sami krenuli u Beč s istim ciljem, i pomislili da je dokumentaristički poštenije i iskrenije ako snimamo sami sebe u tom procesu. I to je u filmu. To je čak, rekao bih, tada više bila Natašina ideja.

Koliko je trajalo snimanje filma i koje su bile reakcije vaše žene pri početku projekta?

Snimanje je počelo u travnju 2001. i trajalo do ožujka 2002., praktično godinu dana. Snimljeno je more materijala, snimali smo se pri posjetama liječnicima i u mnogim privatnim prigodama, prijatelji s malo zlobe kažu, da je ovaj film po svom postupku pravi reality show. Da bi zadržali intimnost i spontanost, sve smo sami radili. Odabir materijala je također dugo trajao, a montaža beskrajno, intenzivno kroz cijelu slijedeću godinu.

Odakle se znate s Darkom Rundekom i kako je došlo do vaše suradnje na ovom filmu?

Rundek i ja se znamo još s Akademije, bili smo ista generacija - ja sam studirao kameru, a on kazališnu režiju. U novije nas je vrijeme zbližio rad na filmu Sretno dijete Igora Mirkovićeva, u kome se on pojavljivao, a ja snimao. Do ideje da on napravi muziku za film došlo je donekle spontano - mjesecima nisam mogao naći muziku koja bi mi odgovarala, i dok smo poslije pulske premijere Mirkovićevog filma šetali gradom, palo mi ja na pamet da pokušamo nešto zajedno napraviti. Danas mislim da je to bila dobra ideja, da je Rundek napravio sjajan posao, odlično ulovio ideju i atmosferu filma i jako sam mu zahvalan zbog toga. Na tom sam filmu radio vjerojatno više nego na ikojem drugom projektu u životu (a slične poslove radim četvrt stoljeća) i pritom sam iscrpio svu svoju okolinu - obitelj, suradnike i produkciju. Ali jako su puno radili i drugi - tu je recimo montažerka Anita Jovanov koja je zbog rada na ovom filmu tokom cijele godine gotovo zapustila obiteljski život, a bez čije pomoći uopće ne znam kako bih film uspješno priveo kraju pa Dana Budisavljević iz produkcije Factuma i producent Nenad Puhovski i još mnogi drugi. Film je napravljen potpuno neovisno, uz pomoć dobronamjernih sponzora (Filip trade), Ministarstva kulture i Ureda za kulturu grada Zagreba. Međutim, unatoč sudjelovanju na tri natječaja za film, film još nema zatvoreni budžet.

Što vas najviše privlači svijetu filma? Imate li planove za neke buduće projekte?

Ovo je moj prvi redateljski posao. Možda ću budućnosti još neošto režirati. Ali moja profesija je snimanje, i u budućnosti sebe vidim prije svega kao snimatelja.

 

Privedeni no2 - Davor Konjukšić autor Trajno nastanjenog stranca o Edi Majki

Odakle ideja za dokumentarac o Edi? Slična životna sudbina ili nešto drugo?

Svojevremeno smo imali ideju da zajedno s jednom video produkcijom iz Novog Sada odradimo nekoliko dokumentaraca o autentičnim pojavama – pojedincima. Tako je i Edo, kao jedan autentičan lik, ušao u sinopsise za te dokumentarce, posebno zato što se pojavila prilika da se uradi snimanje uz minimum troškova. Da, svakako da sam cede od Ede kupio sa zanimanjem delom zato što sam rođen u Bosni i što sam također proživeo sličnu izbegličku priču. Ali on u sebi, sem te tako reći bosanske patetike i boli nanešenog ratom, nosi i fantastičan humor, neposrednost i sjajnu harizmu, što nas je i najviše privuklo da uradimo priču o Edi kao čoveku, a ne neki promo film o muzičkoj zvezdi iz Hrvatske.

Koliko vam je vremena trebalo za izradu filma, otkad i kako se znaš s Mišom Babovićem i kako ste počeli surađivati?

Materijal smo snimali u dva navrata u Hrvatskoj i Sloveniji i to je sve urađeno za veoma kratko vreme – manje od sedam dana. Montaža je trajala malo duže, nekih mesec dana. Mišu poznajem preko njegovog sina Lazara koji je kao komšija dolazio u posetu mojoj mami Davorki. Kasnije smo se upoznali tokom rata na Kosovu kada smo radili za nezavisnu produkciju Video nedeljnik, koju je vodila poznata novinarka Gordana Suša.

Što te najviše privlači u svijetu filma i videa?

Uglavnom dokumentarni filmovi, pošto sam prvenstveno novinar, a ne umetnik ili reditelj.

Osim filmova radiš i za Vreme i za Freelance video produkciju. Možeš li nam reći nešto više o FVP-u?

Freelance produkcija je osmišljena kao produkcija slobodnog koda, otvorena za sve prave slobodnjake. Po prvi put u istoriji digitalna tehnologija je omogućila da danas svako može da napravi film kakav želi. Naša želja je da oko sebe okupimo nezavisne novinare i umetnike, koji bi pod jednim brendom mogli slobodno da sprovedu svoje ideje. Trenutno u koprodukciji sa švajcarskom kompanijom Absolut Turnus radimo na projektu Deca ulice, a u toku je i završavanje snimanja filma o Izbrisanima u Sloveniji.

 

Privedena no3 - Čarna Manojlović Stamenković i Tri (u)lične priče

Kako si došla na ideju o snimanju omnibus filma? Poznaješ li otprije ljude o kojima se govori u filmu?

Na ideju sam došla pošto sam već trebala da idem na to putovanje, u Barcelonu i Pariz tog leta. Beograd se nametnuo sam kao treća varijanta, da napravim trilogiju, omnibus. Svo troje protagonista poznajem. U Parizu to je Francuskinja koja se bavi asistentskim poslom režije na filmu, u Barceloni to je Srbin koji je otišao iz Beograda koji svira jazz bubanj, a u Beogradu je to Milana Pavlović, ljudi je se ovde sećaju kao glavne glumice iz filma "Mi nismo anđeli", vrlo je popularna u Srbiji. Htela sam da uporedim to kako troje mladih ljudi živi u Europi – netko tko je otišao s Balkana, netko tko je ostao i neko tko je zapadnjak.

Kakvo je to putovanje bilo? Koliko je trajalo snimanje?

Pa to je bio moj medeni mesec, mene i mog supruga koji je ustvari došao na ideju da to snimamo i koji je producent filma. Snimanje je trajalo mesec dana u inostranstvu, a u Beogradu sam imala vremena koliko hoću. Ali film je sniman kronološki, kako je montirano, tako je i snimano. Montaža je trajala mesec dana, jer je bilo strašno puno materijala.

Koji ti se grad više svidio, Barcelona ili Pariz?

U Barceloni sam bila prvi put, i jako mi se svidela Španija. U Parizu sam bila više puta, pušto mi otac tamo živi i idem tamo svake godine, pa ne bi mogla da ti baš kažem. Oba grada su krajnosti spram Beograda. Ovo jedno je previše zategnuto, a ovo drugo je previše opušteno.

Jesi li bila na nekim drugim festivalima?

Pa, moj film je dobio Grand Prix u Beogradu, na festivalu kratkometražnog i dokumentarnog filma, i povelju za najboljeg reditelja debitanta. Dobio je nagradu za najbolji film u Valjevu i za najboljeg redatelja u Nišu. Pozvana sam u Trst na Alpe Adria Festival, i u Milano na festival ženskog filma sledećeg proleća.

Planovi za slijedeće projekte?

Ja sam pozvana da režiram jedan dokumentarni serijal o životu na prostorima bivše Jugoslavije. Treba da se ide po bivšim republikama i da se snimi deset epizoda, o deset različitih profesija. U to, naravno, ulazi i Hrvatska, pa ako sve bude u redu, to bi trebalo da se emituje i n HRT-u.

 

Privedeni no4 - Nedim Alikadić, jedan od autora filma Sjećaš li se Sarajeva?

Kako se poznaješ sa Seadom i Nihadom i kako ste se odlučili na suradnju?

Sead, Nihad i ja došli smo u poznanstvo kad je počeo rat. I oni i ja smo imali male, amaterske kamere. Tokom rata smo počeli snimati skečeve, padanje granata, po ulici nešto malo manje. Povezali smo se nakon rata i gledali materijale koje smo snimili.

Odakle vam ideja o snimanju filma poput 'Sjećaš li se Sarajeva'? Koliko je trajao rad na filmu?

Kad su se ljudi koji su napustili grad Sarajevo počeli vraćat, često smo dolazili u situaciju da bi im puštali materijale koje su ljudi doživljavali jako emotivno. I tako smo došli do situacije da smo počeli dosađivat i ljudima i sebi. Jer imali smo 500 sati materijala, pa samo stalno mijenjali trake, a gdje je ovo, gdje je ono. Pa smo došli na ideju, zašto mi to ne bi objedinili u nekih sat i po, naravno, nakon svega, producenti su to skratili. Naš rad na ovom projektu trajao je tri godine. Mi smo pregledavali te materijale, čitali novine objavljene tokom rata (Oslobođenje), maltretirali smo sami sebe, ponovno smo se vratili i proživljavali sve to, što nije bilo nimalo jednostavno, prihvatiti takvo nešto da bi došli do tog rezultata.

Poznavali ste dosta ljudi sa snimljenim materijalima?

Sarajevo kao Sarajevo, grad u kojem se maltene svi poznaju, pogotovo tijekom rata kada je u gradu ostalo oko 300 hiljada ljudi. Netko je izračunao da je za vrijeme trajanja rata svak svakoga mogao tri puta sresti. Gradskog prijevoza nije bilo, koristili smo noge kao prijevozno sredstvo. Iskoristio bih ovu priliku da, kao i uvijek, zahvalim svim ljudima koji su nam pomogli, građanima Sarajeva. Izračunali smo da je u Sarajevu bilo stotinjak kamera. Tražili smo ljude koji su snimali, neki su bili naši prijatelji, s nekima smo se kasnije sprijateljili.

Spremate li kakve nove projekte?

Imamo jedan projekt u pripremi, ali sada ne bih mogao dati detaljne informacije, radi se o dokumentarnom filmu. A za igrani – kad budemo imali vremena.

Riječ dvije o vašim prethodnima projektima i festivalima na kojima ste bili?

Kad smo se upoznali snimali smo neke skečeve. A Mess je organizirao mali filmski festival 1993. pod nazivom Metro i na njemu smo osvojili nagradu za kratki dokumentarni film (od 25 minuta) Faktor opasnosti – čekajući nutagra (granatu). Što se tiče festivala, Sjećaš li se Sarajeva? je postigao uspjeh u prikazivanju, bio je na mnogobrojnim festivalima širom svijeta.

 

Privedeni no5 - Guy Nattiv redatelj filma Mabul

Odakle ideja za film? Kako se znate sa scenaristicom i kako je došlo do suradnje?

Sa scenaristicom sam se upoznao u školi za film. Izložio sam joj osnovnu zamisao, a ona je razvila u odličan scenarij, u vezi s židovskom tradicijom. Radi se o bar mitzvah, ceremoniji u kojoj dječaci u trinaestoj godini postaju muškarci.

Kakva je filmska scena u Izraelu?

U zadnje tri godine jako se dobro razvija jer je vlada počela izdvajati veća sredstva. Ljudi su počeli shvaćati da ako želimo dobru kinematografiju treba raditi male filmove, drame, kako bi došli u kontakt s publikom, a ne akcijske filmove.

Na Berlin FF vaš je film nagrađen Kristalnim medvjedom. Jeste li bili na nekim drugim festivalima i kako je tamo film prihvaćen?

To nije jedina nagrada. Prije toga u Palm Springsu dobio sam drugu nagradu, nagrađen sam i u Čileu. Poslao sam film ne znajući kamo ni zašto, sve se jednostavno dogodilo.

Radite na dva projekta - igranom filmu i dokumentarnom. Možete li nam reći nešto više o tome?

Igrani film želim raditi u koprodukciji s Kanađanima. O trećoj generaciji nakon holokausta koja dolazi živjeti u Kanadu. Tražim kanadskog producenta. A dokumentarni je o ljudima koji žive u kibucima u blizini odašiljača za mobilne telefone zbog kojih umiru. To je problem na koji želim skrenuti pažnju.

Jeste li prvi put u Hrvatskoj i kako vam se sviđa na festivalu?

Prvi put sam u Hrvatskoj i mislim da je atmosfera odlična. Festival je mali i topao, svi su jedna velika obitelj, svi se poznaju.

 

Privedena no6 - Jade D'Cruz redateljica filma Son's Job

Živite u Velikoj Britaniji. Kako ste došli u kontakt s karipskom državom Sv. Vincent?

Provela sam godinu tamo radeći za jednu produkcijsku kompaniju, a također sam pomagala i u školi. Upoznala sam ljude, imala sam dobar uvid u to što se događa. Tako sam i došla na ideju da snimim film o stvarima koje se tamo događaju.

Što možete reći o filmu? Mnogo tamošnjih stanovnika uzgaja marihuanu?

Film je jako kratak, traje 23 minute. Na njemu su samo činjenice, to je u biti priča o stilu života jednog čovjeka (Joea Sona, poljoprivrednika) koja se sama ispričala. Mnogi proizvode marihuanu jer najbolje uspijeva. A ako je i ne proizvode, onda je puše. No, ljudi koji je uzgajaju ne zarađuju mnogo. To je samo posao, kao uzgajanje krastavaca ili krumpira.

Imate li u skoroj budućnosti u planu neki novi projekt?

Za dva mjeseca idem na Jamajku kako bi snimila još jedan dokumentarac. U suradnji s Amnesty Internationalom istražujem priču o policiji. Ne mogu puno reći o tome,no definitivnu se radi o zahtjevnoj, dosad neistraženoj temi.