Katsuhiro Otomo

'Kada sam animacijom svojim crtežima dodao boju, zvuk i pokret, činilo mi se da mogu stvoriti plejadu heroja koji bi predstavljali moj Neo - Tokio.'

Jedan od najpoznatijih anime autora na Zapadu (kažu da je Miyazaki više za romantičare, nježnije duše i klince), Katsuhiro Otomo, od svoje je najranije dobi bio zaljubljen u američke filmove. Kako u njegovom, pretežno poljoprivrednom i ribarskom kraju (400 km udaljenom od Tokija), kino nije postojalo, često je satima putovao ne bi li uhvatio neku projekciju poput njemu omiljenih 'Easy Rider', 'Bonnie & Clyde' te 'Strawberry Statement' ili bilo kojeg naslova tipičnog za šezdesete godine 20. stoljeća.

Opsesija filmom ubrzo se proširila i na ostale medije – mange i televiziju, tako da je mladi Otomo zaražen virusom animacije nakon završetka Sanuma srednje škole odlučio - put pod noge, te zapičio ka Tokiju. Godina je 1973., a koliko se dobro snašao u velikom gradu svjedoči i podatak da je već te iste debitirao adaptacijom kratkog romana Prospera Merimea, 'Mateo Falcone' u strip pod novim naslovom 'A Gun Report', radeći za popularan časopis Action s kojim će u tim ranim godinama svoje karijere i nastaviti suradnju.

Tijekom sedamdesetih perspektivni autor mnogo radi na sebi, eksperimentira, putuje (put u SAD ga je još više učvrstio u ljubavi prema stripovima) i brusi svoje vještine (okušao se u raznim žanrovima – od ratnih priča, povijesnih komada i komičnih naslova), sve više proučava stripove, posebno one europske, razvijajući snažan realistični stil. Negdje tijekom tog razdoblja Otomo se okušao u ambicioznom projektu, 'Fireball', koji nije nikada završio, iako je značajno da je to bio njegov prvi susret sa strojevima tj. cyberpunk tematikom borbe malog čovjeka i mašina te motivima zlih znanstvenika kojima će se često vraćati u svojim najpoznatijim naslovima.

Još je jedan korak ka slavi bio 'Domu', horor manga o ratu koja je u Actionu izlazila pune dvije godine (od 1980. do 1982.), te svom autoru osigurala prestižnu japansku nagradu, Grand Prix za znanstveno-fantastičnu priču, što je bio presedan jer nagrada do tad još nije bila uručena manga autoru. Osamdesete su općenito bile vrlo plodne, a Otomo se okuražio na sve veće zalogaje – ratna priča 'Kibun wa mo senso' te 'It's a Crazy, Crazy World' prvi su primjerci njegovog koketiranja s filmom te mjesto gdje su mange ustupile mjesto animama. 

1983. svojim izričajem potpomaže dizajn epa 'Harmagedon' i svemirske opere 'Crusher Joe' da bi do projekcije istih već imao ideju za svoj prvi grandiozniji (o slavi da ne govorimo) naslov – 'Akira' čiji su glavni likovi mladi bikeri. Punih osam godina vizualno-impresivan 'Akira' je najprije objavljivan dva puta na mjesec u Actionu, da bio postepeno narastao u čudo od 2000 stranica. Kako je svjetska slava definitivno zakucala na vrata perspektivnog stvaratelja, pa 1987. prvi put odlučuje uzeti redateljsku palicu u svoje ruke – najprije za adaptaciju antologijskih 'Meikyu monogatari' i 'Roboto kanibauru', da bi se 1988. prihvatio svoje gore lista, 'Akire'.

'Akira', za koji Otomo potpisuje i scenarij i režiju, je postao kultan diljem svijeta –jedan je od važnijih razloga za anima bum tijekom ranih devedesetih. U to je vrijeme važio za najskuplju animu ikad (budžet je iznosio bilijun jena!!!), no sav se ulog pokazao opravdan nakon što je film naprosto poharao blagajne svjetskih kina. Kako to s grandioznim uspjesima biva, uvijek se nađe i poneki kritičar, pa su na Otomovu adresu često upućivane izjave da je 'Akira' oštetio tradiciju anima, dok su oni oštriji smatrali da se uz isti naslov uopće ne može naći prišitak anime.

Otomo se od tog vremena gotovo isključivo koncentrirao na filmove – pa je osim pokušaja prvog svog live-akcijanera 'Warudo apaatoment hora', rada na filmu 'Memories' (sastoji se od tri eksperimentalna animirana shorta prema Otomovim stripovima), radio na tuđim projektima i kao scenarist, kao dizajner likova i kao supervizor na ostalim japanskim animama. Cijelo desetljeće nakon uspjeha 'Akire' vratio se redateljevanju dugometražnog 'Steamboya' (2004), naslova čija je realizacija prije Otoma prešla mnoga sita i rešeta (pilot je bio gotov 1995., dok je realizacija potrajala punih 9 godina). Budžet je ovaj put glasio: 2,4 bilijuna jena, a presuda: ponovno najskuplja anima u povijesti.

3-D vizuali koji prevladavaju u njegovim animama mogli bi se okarakterizirati kao noirovski mračni s na vrh žlice futurizma, što zaista predstavlja veliki odmak od tradicionalnog manga/anima stila. Osim borbe pojedinca i strojeva, znanstvenika i eksperimentiranja, Otomo često prikazuje kaotične svjetove sklone propasti, a nije zanemariva ni solidna količina nasilja i raznih obračuna kroz koje prolaze likovi.