Christopher Walken

Iako ga većina publike zapamtila po ulogama psycho nasilnika, on je prije svega plesač i stand up autor koji u rukavu još uvijek krije svoje adute.

Kada se Christopher Walken rodio 1943. nadjenuše mu ime Ronald, po glumcu Ronaldu Colemanu, kao da su znali što mu donosi budućnost, dok mu je ime Christopher nadjenula pjevačica s kojom je radio pa ga je zadržao. I majka i otac su mu bili imigranti, koji su u SAD doselili nakon što su postali punoljetni, majka Rosalie iz Škotske, a otac Paul iz Njemačke. Obitelj je od pekarnice za koju je brinuo otac živjela u New Yorku, dok se gospođa koja je u mladosti imala glumačkih aspiracija ipak posvetila trojici sinova. No, nije ostala troma domaćica, nego se priključila organizaciji The Stage Mother's Society, te se trsila da bi još mlađahnim sinovima osigurala kakavu-takvu televizijsku karijeru.

Kako su pedesete bile zlatno doba televizije, a u New Yorku se istovremeno produciralo više od 90 showova, mogućnosti za nastup su bile brojne. Walken, kojeg su u to doba zvali Ronnie, je tako do svoje desete stepao u emisijama tipa Ernie Kovacs, Philco TV Playhouse te The Colgate Comedy Hour, a dobivao je i male uloge u serijalima. Majčina je opsesija slavom upalila, a tiranija se pokazala korisnom kad su sva trojica sinova okrenula kazalištu (iako su druga dvojica kasnije postali biznismeni).

Walken je tako završio Proffesional Children's School (jer je jadan ispunjavao želje fanatične gospođe majke), s posebnim naglaskom na plesnom izričaju. Treninzi plesa su mu postali svakodnevica, pa je na početku karijere bio izdrilan za plesača u mjuziklima (a koliko mu je od toga ostalo vidi se u njegovoj rasplesanosti u spotu 'Weapon of Choice' Fatboy Slima, gledaj ovdje). Debitirao je u komadu Archibalda MacLeisha 'J.B.' na off-Broadway sceni u petnaestoj godini, da bi nakon toga kratko vrijeme u točci s lavovima glumio u cirkusu.

Iako je upisao Hofstra University, na studiju je ostao punih godinu dana, do točke kad je dobio ulogu u mjuziklu 'Best Foot Forward' (anegdota je da je usput sredio ulogu i Lizi Minelli). Slijedeće je dvije godine Walken radio u kazalištu, na velikim projektima tipa 'West Side Story' gdje je plesao s Georgianne Thon s kojom se oženio 1969. i s njom ostao do dana današnjeg. Prve dramatske role (često je glumio u Shakespeareovim dramama) gotovo su ga koštale karijere, jer je na početku imao užasnu tremu, nije se mogao koncentrirati a glas mu je stalno podrhtavao.

Filmsku je karijeru počeo u 25. godini s malom ulogom u filmovima 'Me and My Brother' (1969) i 'The Anderson Tapes' (1971), a samo je nekoliko godina kasnije osvojio Oscara za najbolju sporednu ulogu u filmu 'Deer Hunter' (1978). Do dana današnjih glumio je u šezdesetak filmova najrazličitijih žanrova, no najširoj je publici najpoznatiji ostao po portretima spooky nasilnika i psihotoičnih tipova (koje fakat može odlično skinuti). Ipak, onima koji malo bolje poznaju njegov rad apsolutno su jasne sve njegove kameleonske sposobnosti i sav talent.

On se savršeno prilagođava bilo da je riječ o sf trileru kao što je 'Brainstorm' (1981), ulozi okrutnog oca u 'At Close Range' (1986), vojnika u 'Biloxi Bluesu' (1988) ili pak arhanđela Gabrijela u 'The Profecy' (1995). Od devedesetih je nastojao razbiti sliku koju je o sebi stvorio odabirom uloga – osim što se nekoliko puta pojavljivao u legendarnom 'Saturday Night Live'-u, napisao je dramu o Elvisu Presleyu, ostao vjeran kazališnoj produkciji, a čak je i režirao short 'Popcorn Shrimp'. Mlađim je gledateljima ostao poznat po ulogama u uspješnicama tipa 'Pulp Fiction' (1994) koji mu je devedesetih dala veliku karijernu injekciju ili pak onoj iz 'Catch Me If You Can' (2002), no svakako je nužno za naglasiti da su to najčešće bile sporedne uloge.

Razlog za to nije baš najjasniji jer je riječ o vrlo svestranom umjetniku, no posebno nas vesele najave filmova 'Wedding Crashers' i 'Click' čija nas premijera tek očekuje. Zanimljiv je podatak da nikad ne istražuje likove koje glumi, ne pokušava saznati ništa u njihovoj povijesti niti raditi stvari koje su radili. Najviše pažnje poklanja točnosti, pazi na ritam svojih lajni, pa ih vježba i po stotinjak puta, tako dugo dok nije zadovoljan što mu daje osjećaj distance.

Što se njegovog privatnog života tiče, on je mnogo više praktičan nego osebujan – supruga i on nemaju djece, što su se zbog učestalih putovanja dogovorili na samom početku braka, imaju hrpu mačaka, a odlučili su se predano posvetiti svemu što je vezano uz svjetla pozornice, tako dugo dok to budu fizički mogli izdurati.