Dalibor Matanić

Domaći nam je redatelj kojem najčešće tepaju perspektivan, šarmantan i pristupačan, često prisutan u medijima, a od malih je nogu  u najmanju ruku slovio za nestašnog. Rođen je ne tako davne 1975., od oca Tome i majke Ane u Zagrebu, a nakon što je završio VII. gimnaziju, koja je u to vrijeme bila poznata kao Kultura, 1993. godine upisuje filmsku i tv režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Prema njegovim navodima, na Akademiji su ga nanervirali već prvog dana, nakon uvodnog predavanja, kada su brucošima rekli nešto poput 'zaboravite da ćete ikad snimati filmove'.

Taj ga je fatalni pristup zasmetao, pa će kasnije u mnogim intervjuima izjavljivati da je od samih početaka Akademije bio buntovnik. U biti, kaže da je cijela generacija bila nestašna, a kad je je on u nekom momentu snimio neku kvaziopscenu gay reklamu, cijela je godina bila rušena. Do dana današnjeg nije diplomirao (navodno zbog činjenice da si je za diplomski uzeo izuzetno ambiciozan projekat), iako namjerava zbog staraca i zbog činjenice da bi jednog dana možda ipak volio raditi sa studentima. Tijekom studija radio je kao asistent režije Zoranu Tadiću (kojeg izuzetno cijeni) i Zrinku Ogresti, a već se u tom razdoblju počeo baviti produkcijom i režijom reklama od čega, kaže, i danas živi.

Ubrzo i sam počinje brusiti redateljski zanat, ne čekajući kraj fakulteta; najprije se okušao snimanjem dokumentarnih filmova ('Derbi' 1996., 'Metropola' 1998., 'Bag' 1999., 'Sretno') u suradnji s FACTUMom, a ubrzo za iste dobiva brojne nagrade. 2000. godine u cijelu priču kreće ozbiljnije i ambicioznije, te se za početak hvata kratkog igranog filma 'Tišina' i realizacije pilot epizode serije 'Novakovi'.

Priznanja kritičara i suradnika nisu izostala – iste godine dobiva Oktavijana u kategoriji najboljeg promidžbenog filma za špicu 1. Motovun film festivala, a sljedeće godine mu je ista nagrada pripala za špicu pulskog festivala. Reklame su mu se ipak uvukle pod kožu, pa je svoje prvotne izjave da time samo zarađuje mijenjao za one da se s dolaskom mlade ekipe koja je gledala Pytone i Simpsone dogodio pomak.

Komercijalni mu je proboj i široko prostituiranje imena omogućio prvi igrani film, light komedija 'Blagajnica hoće ići na more' (2000). gdje je prvi puta pokazao što sve može sa ženskim protagonisticama, a trendu ratne tematike koja je dotad pustošila domaćom kinematografijom, pokazao da i svakodnevni život može biti zanimljiv. Iako je ciljna populacija za 'Blagajnicu' više bila raja nego profinjena publika, u filmu je vidljiva njegova opuštenost te smisao za humor. U Puli je 2000. godine film osvojio brdo Arena, onu za glavnu (Dora Polić) i sporednu (Nina Violić) žensku ulogu, za najbolju montažu, 'Breza' nagradu za najboljeg režisera debitanta i još brdo toga u inozemstvu čije nabrajanje bi apsolutno zagušilo ovaj tekst.

Matanić je definitivno na konju, spreman sve svoje potencijale pokazati u sljedećem filmu, pa definitivno stoji da su 'Fine mrtve djevojke' (2002) mnogo ozbiljniji, inteligentniji i jači film od svih dotadašnjih. Dalibor ostaje vjeran svojoj već prokušanoj tematici, pojedincu kojeg s ove ili one strane maltretira društvo, koristeći raznoliku plejadu likova kroz koju zorno prikazuje (očajno) stanje društva i svu njegovu zatucanost. Dovoljno je reći da je uz brojne pohvale i plakete film proglašen najboljim domaćim filmom u zadnjih deset godina, a u usporedbi s ostalim domaćim filmovima vrijedi i za osvježavajući estetski doživljaj.

Naime, Matanić i ekipa su samo za snimanje filma izgradili nekoliko soba u kojima su snimali interijere, poigravajući se s jakim tonovima zelene, crvene i ljubičaste koje su svakoj sceni dale adekvatnu energiju i značaj (scenografkinja Željka Burić). Što se novih projekata tiče, u travnju nas u kinima očekuje Matanićevih '100 minuta Slave' za koje vam već u startu možemo ishvaliti genijalnu fotografiju, a uvijek zaposlena ekipa nam sprema i nove filmove.

Spomenimo još i neke od Matanićevih osebujnosti – poznato je da uvijek radi s istom, već prokušanom ekipom (iz koje je prilično značajan blizak odnos s montažerom Tomislavom Pavlicom s kojim je studirao), glazbu za sva tri cjelovečernja filma mu potpisuju Jura Ferina i Pavle Miholjević (Svadbas), a često navodi da su glumci njegovo najveće oružje. Što se uzora tiče, najčešće mrzi govoriti u tim terminima, iako priznaje da su mu najdraži redatelji Lars Von Trier i Paul Thomas Anderson, dok 'Taksista' i Paula Schradera spomene barem jednom po intervjuu. Vrlo bitna stvar u životu mu je glazba (najveći je sakupljač trasha), pa se tako već duže vrijeme šuška da bi mogao dobiti šansu da pušta muziku na nekoj od domaćih radio postaja (u dj-ing se zaljubio na nekoj fešti u Motovunu).

Što se tracheva i njegovih veza tiče, draga i dugogodišnja bivša ljubav sada je udana novinarka u Beogradu, a gospodin je još uvijek 'single'.