Andrej Tarkovski

'Tarkovski je veliki majstor filma; tvorac novog organskog filmskog jezika u kome se život predstavlja kao ogledalo, kao san.'  Ingmar Bergman

Korijeni redateljskog genija Tarkovskog leže već u njegovoj umjetničkoj obitelji – otac Arseni bio je pjesnik, dok mu je majka Maria Ivanovna bila glumica. Iako su mu se roditelji razveli dok je još bio dječak, Andrei će u svojim djelima i jednom i drugom dati posvetu – ocu kroz njegove stihove, dok će majci čak dati i manju ulogu u filmu 'Ogledalo' (1983). Andrei je tokom cijelog djetinjstva bio okružen djelima klasične umjetnosti, a kao tinejdžer je mnogo vremena provodio s ocem slušajući Bacha i proučavajući knjige o ruskoj religioznoj umjetnosti. Ti će klasični utjecaji, kao i ljubav prema ruskom selu gdje mu je živjela baka, biti temelji svih njegovih budućih djela.

Prije nego se 1959. prijavio na poznati VGIK, Moskovsku filmsku školu, Andrei je studirao arapski na Moskovskom institutu za Orijentalne jezike, ali i geologiju u Sibiru. Ipak, o njegovom se privatnom životu malo toga zna, a čini se da je posebno zanimljiv dio o njegovom vjerskom dijelu – iako je bio pripadnik visoke ruske inteligencije, do vremena kad je snimio svoj prvi dugometražni film 'Ivanovo djetinjstvo' (1962), priču o 12-godišnjaku na njemačkom frontu tijekom II. Svjetskog rata, Tarkovsky je počeo prakticirati pravoslavlje, ali i razvio snažan estetski osjećaj za religijsko.

Već u njegovom prvom uratku, spomenutom 'Ivanovom djetinjstvu', prisutno je poigravanje sa simbolima i snovima, a isti mu je (prvo, pa muško!) osigurao nekoliko koplja prednosti pred ostalim sovjetskim režiserima (i Zlatnog Lava U Veneciji). No problemi, a tu se posebice misli na frke s cenzorima i prilično ćudljivim i rigoroznim vlastima u tadašnjem SSSR-u, stižu već s drugim mu filmom – 'Andrej Rubljov' se komunističkoj sviti nije svidio zbog otvorene vjerske tematike, pa je film umjesto 1966. godine, kada je snimljen, velika platna ugledao tek tri godine kasnije. No, sve su te muke na kraju ispale slatke – film je opisivan kao najsnažniji povijesni film ikad snimljen, a pobrao je nekoliko nagrada na prestižnim festivalima diljem svijeta.

Poslije tog filma, u svijetu su na Tarkovskog gledali kao najznačajnijeg ruskog redatelja nakon Eisensteina. 1971. je ipak kreativno iskoristio i adaptirao sf roman 'Solaris' Stanislava Lema, za koji će kasnije izjaviti da mu je najdraži snimljeni film. I dok je naš redatelj dobio motivaciju za daljnje uspjehe, velike mu je probleme u cijeloj priči činila Partija koja je povećala kontrolu nad njegovim djelima. Tarkovsky je svoju frustraciju režimom opisivao u dnevnicima, a sve to najbolje potkrepljuje činjenica da je zbog birokratskih (tj. političkih) prepreka uspio snimiti samo sedam filmova.

No, iako je svaki njegov scenarij najprije morao biti odobren od strane cenzora, poznato je da je slavni redatelj često mijenjao detalje u finalnoj fazi, kada mu nitko nije mogao ništa, a njegovi su prijatelji i štovatelji filmove doslovno švercali na međunarodne festivale. Najautobiografskiji mu je film 'Ogledalo' (1974) gdje je koristio fragmente svog sjećanja na djetinjstvo, dok se znanstvenofantastičnoj tematici vraća u filmu 'Uhoda' (1979). Što se stila tiče, obožavao je duge kadrove i sporu kameru, dok je prolaznost vremena prikazivao promjenama u prirodi. U filmovima je često koristio životinje, posebno pse, dok su zgrade često propale i uništene, a seting bezvremenski. Važna komponenta njegovih uradaka je i ljudsko lice – muški glumci su mu često u krupnom kadru, dok glumice snima s nešto veće, zagonetne udaljenosti.

Već izmučen nemogućnošću da normalno stvara, Tarkovsky sa suprugom Larissom iz Rusije na Zapad bježi 1983., da bi te iste godine u Italiji završio svoj šesti film 'Nostalgia'. Za njim u Rusiji ostaje njegov sin Andriuschka, a njegovom će izvlačenju na Zapad posvetiti ostatak života. Zadnji je film 'Žrtva' (1986) snimio u Švedskoj s ekipom koja je često surađivala s Ingmarom Bergmanom te osvojio brojne nagrade. Uspjeh mu je pomutilo bolno saznanje – obolio je od raka pluća. Umro je 28. prosinca te iste godine.

ako želite saznati više - nostalgia.com