Robert De Niro

Robert De Niro je rođen u obitelji umjetnika, njegova majka Virginia Admiral bila je slikarica, dok mu je imenjak otac bio nešto svestraniji - slikar, kipar i pjesnik. Artističko okruženje u kojem je rastao dalo mu je mnogo slobode, iako su ga u susjedstvu njegove Male Italije zbog cendravosti i svijetle puti prozvali 'Bobby Milk'. Roditelji mu se razvode kada je imao samo dvije godine, a neki su tvrdili da mu je otac ustvari bio homoseksualac, te mu pripisivali veze s Robertom Duncanom, Tennesseeom Williamsom i Jacksonom Pollockom.

Iako je živio s majkom, otac ga je tijekom čestih susreta vodio u kina, a mali je navodno na putu kući imitirao glumce koji su mu se svidjeli. Do desete je godine, kažu, bio vrlo stidljiv i povučen, no sve se izmijenilo sa školskom predstavom 'The Wizard of Oz' gdje je glumio lava kukavicu. Kada je navršio trinaest godina, njegova ga je majka upisala u prilično progresivnu privatnu školu, New York's High School of Music and Art, no on još nije bio spreman za toliko pritiska, pa je odustao.

No, ubrzo se vraća u klupe i to na famozni Konzervatorij Stelle Adler gdje je legendarnu Metodu učio uz Leea Strasberga. Po ovakvoj će glumačkoj tradiciji i temeljitom proučavanju svojih karaktera iliti psihološkog zadubljivanja u tuđe cipele biti poznat u kasnijoj karijeri. Prvi je honorar zaradio ulogom u Čehovljevom 'Medvjedu' sa šesnaest godina, da bi slijedećih desetak godina proveo na kazališnim daskama, u raznim off-broadwayskim produkcijama.

De Nirov važan break through vezan je uz suradnju s tada mladim redateljem, Brianom De Palmom koji mu je dao malu ulogu u filmu 'Wedding Party', no film snimljen 1963. nije prikazan do 1969. tako da je prošao relativno neprimijećen. Njegova dva slijedeća filma također su vezana uz De Palmu: 'Greetins' i 'Hi, Mom!' Riječ je o satiričkim pogledima na seks, novačenje i kontrakulturu. Ipak, glave su se za De Nirom počele okretati tek 1973. kada je portretirao umirućeg igrača bejzbola, Brucea Pearsona u 'Bang the Drum Slowly', i za glumu osvojio nagradu kritičara New Yorka.

De Niro je bio na konju, jer te iste godine uratkom 'Mean Streets' počinje kultna suradnja s Martinom Scorseseom (De Niro mu je, ruku na srce, bio vrlo plodna muza) s kojim će snimiti osam filmova. Između tirade sa Scorseseom, bjelosvjetska mu je vrata, obožavanje širokih masa i naslov 'novog Branda' donio film 'The Godfather, Part II' (1974) Francisa Forda Coppole, a za ulogu mladog Vita Corleonea (spomenut ćemo samo da je za ulogu puna četiri mjeseca učio sicilijanski dijalekt) dobio je Oscara za najbolju sporednu ulogu.

Scorsese mu je nakon male uloge u već navedenom filmu osigurao glavne uloge u filmovima koji danas imaju kultni status – 'Taxi Driver' (1976), 'Raging Bull' (1980) i 'Good Fellas' (1990) jednostavno su nezaobilazni naslovi u životu svakog filmofila. Opet ćemo se vratiti na De Nirovo (mahnito) pripremanje uloga – osim što je za ulogu nabacio tridesetak kilograma, Jake La Motta, boksač kojeg je portretirao u 'Raging Bullu', je kasnije medijima rekao da je s De Nirom u pripremi za film izboksao toliko rundi da ga mirna srca može profesionalno poslati u ring. Činjenica da je Boby Milk za izvedbu dobio Oscara nimalo ne čudi; a upravo je u Scorsesejevim filmovima ostvario genijalne uloge brutalnih nasilnika i likova koji sasvim jasno koketiraju s psihotičnim poremećajima.

Za Oscara je bio ponovno nominiran za ulogu u 'Taxi Driveru' (nezaboravni luđak Travis Bickle) kao i za portretiranje Michaela Vronskog u 'The Deer Hunteru' (1978). Kipići i pohvale su se, dakle, gomilali, no tih kasnih sedamdesetih De Niro je možda mrvicu upao u kalup tipskog glumca, kojeg će publika prepoznavati kao 'mafiozo majstora' s tipičnim talijanskim akcentom (iako je u stvari porijeklom više Irac nego Talijan). Cijenu toga plaća devedesetih kada mu filmovi prolaze uglavnom nezapaženo, bez nekog većeg utjecaja na javnost.

Tih po njega čudnih devedesetih smo ga ipak mogli gledati u nekim novim izdanjima – kao 'Frankensteina' (1994), ali i krimosa na tragu samuraja u 'Roninu' (1998). Sve je njegove filmove apsolutno nemoguće (i pomalo besmisleno) nabrajati jer su se do dana današnjeg približili brojci od njih sedamdesetak, no spomenut ćemo činjenicu da ga zadnjih godina najčešće gledamo u komedijama – počevši od 'Analyze This' (1999), 'Flawless' (1999), 'Meet the Parents' (2000) i megauspješnog nastavka 'Meet the Fockers' (2004), a svoje su mjesto u njegovom repertoaru našli i trileri tipa 'Godsend' (2004) i 'Hide and Seek' (2005).

U svakom slučaju, njegov nadimak DeNero mnogo govori o njegovim angažmanima (i honorarima naravno). Svoju reputaciju šminkao je kroz TriBeCa Films kompaniju koje je vlasnik, a sve je ostale podatke o svom privatnom životu sakrivao od očiju javnosti (poznat je po tome da rijetko daje intervjue, a ako ih i daje novinari dobiju listu stvari koje ne smiju pitati), iako nikome nije promakao njegov buran privatni život – osim što se dva puta ženio, čini se da ima djece na sve strane, a pripisuju mu veze s ljepoticama tipa Naomi Campbell.