Derek Jarman

31.01.1942 Northwood, Engleska Derek Jarman

Jedna od najvažnijih art osoba kraja dvadesetog stoljeća. Slikar, scenograf, književnik, filmaš, ali i vrtlar. U svim djelatnostima: neponovljiv.

Derek_Jarman

Odabrati najbolji način za predstavljanje Dereka Jarmana nije nimalo lagan zadatak. Pitanje koje se uvijek postavlja prilikom susreta s osobom toliko brojnih talenata i toliko upečatljivih umjetničkih trenutaka jest: odakle početi. U ovom slučaju možda je najpametnije od kraja. Tilda Swinton, bliska Jarmanova prijateljica i glumica koja se često pojavljivala u njegovim filmovima u jednoj je prigodi rekla sljedeće:

'Evo što mi nedostaje nakon što nema više filmova Dereka Jarmana: kaotičnost, vulgarnost, žargon, poezija, rubnost, slikovitost, glazba Simona Fishear Turnera, stvarna lica, intelektualizam, znanstvenost, loša narav, dobra narav, odvažnost, standardi, anarhija, netaktičnost, romantika, klasicizam, optimizam, aktivizam, izazov, čežnja, veselje, zaigranost, nametljivost, otpor, upućenost, borba, boje, gracioznost, strast, dobrota, ljepota...'

Derek Jarman, rođen usred drugog svjetskog rata odrastao je u, za to doba, tipičnoj obitelji srednje klase. Otac mu je bio zrakoplovni časnik britanskog RAFa tako da je rane dane proveo seleći se iz jedne u drugu vojnu bazu (Engleska, Italija, Indija). Diplomirao je povijest, engleski i umjetnost na londonskom King's College – u, a u periodu od 1963. do 1967. studira slikarstvo na priznatoj 'Slade School of Art'. Tamo ulazi u homoseksualne krugove, ali upoznaje i brojne poznate umjetnike. 1967. u galeriji Tate osvaja Peter Stuyvesant nagradu za izložbu apstraktnih krajobraza. Istodobno započinje i sa scenografskim radom za Kraljevski balet. U ranim sedamdesetima počinje sa snimanjem eksperimentalnih, djelomice autobiografskih filmova na super 8 kameri ali i surađuje s redateljem Kenom Russellom kao scenarist. Interes za filmski medij ali i iskustvo rada na filmu navodi ga na početak snimanja vlastitih naslova.

U osamdesetima započinje i spisateljsku karijeru: 1984. objavljuje 'Dancing Ledge' (originalno 'Queerlife'), a samo tri godine kasnije 'Kicking the Pricks'. 'Modern Nature' (1991), 'At Your Own Risk' (1992) i 'Chroma' (1994) sljedeći su literarni naslovi, uz kasnija posthumna izdanja. U jeku uspjeha svih Jarmanovih paralelnih karijera stigla je nažalost još jedna. Krajem 1986. objavio je kako boluje od AIDSa. Povukao se u ribarsku kolibu nedaleko od nuklearne elektrane i započeo s neobičnim projektom: vrtlarstvom. Osmislio je neobičan, posve osoban vrt u kojem je hortikulturu približio umjetničkom izrazu. Preminuo je 19. veljače 1994.

Filmografija Dereka Jarmana ostavljena je za kraj jer upravo ga ona u velikoj mjeri definira i daje mu vjerodostojnost kao autentičnog umjetnika – aktivista protiv homofobije, protiv šovinizma; odnosno: za spolnu slobodu i u konačnici za samoostvarenje u tolerantnom duštvu.

'Sebastiene' je Jarmanovo debitantsko redateljsko ostvarenje. Snimljen 1976. godine pod snažnim utjecajem Piera Paola Passolinija predstavljao je snažan upad na filmsku scenu. Pozabavio se smrću Sv. Sebastijana, no u posve homoerotičnoj verziji. Mučenička smrt krščanskog sveca tijekom stoljeća u bezbrojno je navrata portretizirana i predstavljala je svojevrsnu gay ali i sadomazohističku ikonu. Premijernu projekciju ispratili su prosvjedi na filmskom festivalu u Locarnu no na kraju film je postao miljenik iznenađujuće podjednako i kritike i publike. Unatoč činjenici da je 'Sebastiene' pored Jarmana režirao (ali i scenaristički obradio) i Paul Humfress, nije ni trenuttka bilo sumnje čija je poetika, ali i vizija stvarnosti u filmu sačuvana. Nakon šokantnog, hrabrog i posve originalnog prvijenca stigao je 'Jubilee' (1977). Snimljen je zanimljiv spoj nadrealnog fantastičnog i antiutopijskog u priči o kraljici Elizabeti I. koja putuje nekoliko stoljeća u budućnost da bi upoznala sudbinu svoje kraljevine Britanije u dvadesetom stoljeću. Jarmanov se rukopis u 'Jubileeju' polako standardizira. Nenajvaljena golotinja, raskošni kostimi i kaotična glazba postaju polako njegov zaštitni znak.

Nakon filma 'The Tempest' (1979) u kojem je ostao vjeran svom izričaju slijedila je u klasičnom dugometražnom smislu kratka pauza. Naravno da nije sjedio besposlen, no period do 1986. godine kad potpisuje biografski film 'Caravaggio' uglavnom ispunjava kratkometražnim i srednjematražnim eksperimentalnim filmovima. 'Carvaggio' je pak film koji unatoč bavljenja biografijom slavnog i kontroverznog baroknog umjetnika formu pretpostavlja sadržaju. Interes nije toliko usmjeren na slikarev životni put koliko je pažnje posvećeneo vizualnoj filmskoj komponenti. I ponovno: raskošni kostimi, bogatstvo boja ali u ovom slučaju i predanija studija ljudske seksualnosti i nagona uopće.

Posljednji dukometražni film Derek Jarman je snimio 1993. godine. 'Blue' je kod dijela kritike proglašen najboljim mogućim oproštajem: gotovo savršenim remek – djelom za oproštaj. Vizualno krajnje minimalističan, uz plavo platno kao pozadinu glasovima koji pričaju njegovu životnu priču. Plava boja nije odabrana slučajno: to je bila posljednja boja, i uopće posljednje što je vidio prije nego što mu je bolest oduzela osjetilo vida. Golo plavetnilo za kraj...